Slavilo se to, kažu, tri dana. Na današnji dan prije točno 146 godina ban Ivan Mažuranić svečano je otvorio Zagrebačko sveučilište. Na poticaj velikog mecene i promicatelja obrazovanja Josipa Juraja Strossmayera 1861. Hrvatski je sabor izglasao odluku o utemeljenju modernog sveučilišta u Zagrebu. Odluku je potpisao car Franjo Josip prilikom boravka u Zagrebu pa je Sveučilište po njemu i dobilo ime.
U sastavu novootvorenog sveučilišta djelovala su četiri fakulteta, Pravni, Bogoslovni, Mudroslovni i Medicinski, a sama zgrada Sveučilišta bila je smještena na Gornjem gradu, na Katarininom trgu. U istoj zgradi, zajedno s gimnazijom, postojala je i Akademija, prva naša ustanova iz 17. stoljeća, na kojoj se stjecala viša naobrazba, a iz koje će zapravo izrasti moderno Sveučilište. Prvi rektor Sveučilišta bio je Matija Mesić, a u Sveučilišnome odboru bio je i književnik August Šenoa, jedan od najzaslužnijih za otvorenje Sveučilišta.
Za svečano je otvorenje Ivan Zajc uglazbio poznate Šenoine stihove Znanje nas vodi svjetlom k slobodi koje su u gradu tom prigodom svi pjevali.
Svečanosti su trajale tri dana, a središnji dan otvorenja započeo je budnicom, svečanom misom u prvostolnici, nastavljen svečanošću otvorenja i proglašenjem prvoga rektora u sabornici te zaključen banketom, bakljadom i veselom đačkom večeri u Gradskoj streljani.
Povijest Sveučilišta u Zagrebu datira od srednjeg vijeka kada su, zagrebački biskup Stjepan II Babonić (1225.-47.) i bl. Augustin Kažotić (1303.-22.), radili na uspostavi studija bogoslovije i filozofije. Pravi počeci visokog školstva javnog karaktera javljaju se 1607. godine otvaranjem isusovačke gimnazije na kojoj je započeo filozofski studij 1662. godine. Formalni početak Sveučilišta u Zagrebu smatra se 23. rujna 1669. godine kada su diplomom rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj isusovačkoj Akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu.
Od 1669. godine Filozofski studij u Zagrebu počinje i formalno-pravno djelovati kao Neoacademia Zagrabiensis, javnopravna visokoškolska ustanova. Akademija ostaje u rukama isusovaca više od jednog stoljeća, do godine 1773. kada papa Klement XIV. raspušta taj red. Godine 1776. carica i kraljica Marija Terezija dekretom osniva Kraljevsku akademiju znanosti (Regia scientiarum academia) s tri studija ili fakulteta: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim. Ta Akademija je 1850. godine ukinuta, ali djeluje kao Pravoslovna akademija sve do osnutka modernog Sveučilišta u Zagrebu.
Nakon prvog svjetskog rata je otpočeo trend osnivanja većeg broja fakulteta na Sveučilištu. Tako je sljedeći osnovani fakultet je bio Gospodarsko-šumarski fakultet, osnovan 31 kolovoza 1919., nastao spajanjem Višeg gospodarskog učilišta u Križevcima i Šumarske akademije u Zagrebu. Fakultet je otpočeo sa radom akademske godine 1919./20., sa Šumarskim i Gospodarskim odjelima.
Sveučilište u Zagrebu danas čine 29 fakulteta, 3 akademije, jedan interdisciplinarni studij i jedan sveučilišni centar, te Sveučilišni računski centar i studentski centri Zagrebu, Sisku i Varaždinu.
Sama zgrada rektorata ima čudnu sudbinu. Sveučilište je u nju uselilo 1882. godine. Zgradi je originalno namijenjen sadržaj opće bolnice. Već se 1855. zbog pojave kolere željelo u blizini samostana milosrdnica (u današnjoj Frankopanskoj ulici) unajmiti ili kupiti kuću za bolesnike. Bečko ministarstvo unutarnjih poslova prihvaća ideju i predaje projekt svom inženjeru Ludwigu Zettlu. Nova je zgrada projektirana gotovo kao južno krilo samostana i tvori s njim cjelinu. Urbano reprezentativno pročelje okrenuo je ladanjskom ambijentu: sjenokošama i oranicama. No njezino monumentalno pročelje pretpostavlja široku vizuru trga; upravo ga anticipira.
U zgradu građenu za bolnicu, bolnica nikada nije uselila. 1863. tu je privremeno smještena realka, 1864. u njoj se održava prvi zagrebački "velesajam" - Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba. U to vrijeme i kasnije naveliko se raspravlja o namjeni zgrade; u međuvremenu, 1866. privremeno se u nju smjestila vojna bolnica, a godine 1868. sestre milosrdnice žele je unajmiti za svoju bolnicu. Godine 1869. u nju je smještena tvornica duhana koja je dobila pravo koristiti zgradu deset godina.
Za vrijeme rada tvornice duhana, započelo se s uređivanjem planiranog trga ispred same zgrade. Godine 1870. odlučilo se da se tu s Novog trga (današnjeg Trga N. Š. Zrinskoga) premjesti stočno sajmište. Godine 1874. na samom južnom rubu trga uređeno je klizalište, poprište intenzivne društvenosti i svečanosti. Već 1875. traži se premještenje plinare (između istočne strane Mažuranićeva trga i Gundulićeve ulice) zbog perspektive razvoja tog dijela grada. Napokon, na trgu se 1878. izgrađuje otmjena palača Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva graditelja Franje Kleina.
Godine 1879. istječe ugovor o najmu za tvornicu duhana, a 1882. zgrada se odlukom vlade konačno dodjeljuje Sveučilištu te se narednih nekoliko mjeseci obnavlja. Sveučilište započinje s predavanjima 6. studenog 1882. godine.
Novi sadržaj potiče nove urbanističke ideje. Na poticaj Akademičkog senata Sveučilišta da se s trga ukloni stočno sajmište i uredi trg, gradski inženjer Milan Lenuci izrađuje četiri varijante trga s perivojem. Tom prigodom Gradsko poglavarstvo daje na znanje da će oko čitava središta Donjeg grada urediti monumentalni okvir perivoja. To je prva najava tzv. Zelene potkove, reprezentativnih trgova s perivojima, s kulturnim zdanjima u sredini i uglednim arhitektonskim frontama s alejama sa strane.
Sam trg se nastavlja razvijati te na njegovoj južnoj strani 1884. niče dom gimnastičkog društva Hrvatski sokol i pjevačkog društva Kolo. U godini 1885. počinju žestoke rasprave o lokaciji kazališta na ovom trgu. Dakako, postojanje Sveučilišta postaje argumentom onima koji se zalažu za kazalište na još uvijek stočnom trgu. Kazalište je 1895. ipak izgrađeno, a između njega i sveučilišta nalazio se veliki prometni prostor do 1911. kada je Ignjat Fischer, postavom Meštrovićeva "Zdenca života", pokušao snažnim simboličnim punktom spojiti dvije važne, kulturno ekskluzivne institucije.
Ispred zgrade nalazi se i brončani odljev Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata. Skulpturu je Ivan Meštrović izradio je 1932. godine, namijenivši je novoj zgradi Starohrvatskog muzeja u Kninu, na tvrđavi, za koju su projekte načinili, 1931. godine, Meštrović, slikar Jozo Kljaković i arhitekt Drago Ibler.
"Sjedeći lik žene odjeven je u stiliziranu narodnu nošnju koja potječe iz Dalmatinske zagore, a pretpostavlja se da njezine portretne karakteristike pripadaju umjetnikovoj majci. Ženski lik u krilu drži masivnu kamenu ploču na kojoj je u glagoljici ispisan naziv djela i utjelovljuje prikaz brižne majke i čuvarice nacionalne baštine i povijesti."
Godine 1934. Povijest Hrvata su po Meštrovićevu sadrenome modelu, u njegovu splitskome atelijeru, u mramoru isklesali kipari Grga Antunac i Dujam Penić, a kamen je prethodno pripremio za rad klesar P. Štambuk. Iste godine mramorna Povijest Hrvata postavljena je u parkovni paviljon kraljevskoga dvora na Dedinju u Beogradu, gdje se i danas nalazi. Skulptura je predstavljena javnosti na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1938. – 1939., koju je povodom šezdesete obljetnice svoga osnutka organiziralo Hrvatsko društvo umjetnosti. Godine 1970. prigodom tristote obljetnice osnutka Sveučilišta u Zagrebu ispred Rektorata postavljen je brončani odljev Povijesti Hrvata.
