Obični ljudi i ne znaju da taj veličanstveni instrument čiji, gotovo uvijek unikatni zvuk sinergije svirala i crkvene arhitekture od orguljaša zahtijeva ravnomjerno sviranje rukama i nogama. Čak ne čuje ni čarobni zvon koji slušatelje u prostoru napaja kroz cijelo tijelo, a ne samo sluhom, nego samo „grmljavinu“ svirala iza sebe, sjedeći za sviraonikom i „kopajući rukama i nogama“ po klavijaturama, pedalama i registrima. Sjedi obično na koru, tako je zapravo i većini osobno nevidljiv – a i čemu, kad i najjednostavnije orgulje bar malo nebeskoga u svome pjevu imaju. No to uzvišeno ipak dolazi iz glave, a preko ekstremiteta virtuoznih pojedinaca.
Jedan je od njih (ali iz prve lige, a tek četvrtog decenija) i svestrani Hrvoje Banaj. Mi bismo ga nazvali ''Ba(ch)nay'' jer od prvoga iskustva četrnaestogodišnjaka na seoskim orguljama do iskrene očaranosti „ocem sve glazbe uopće i virtuoznim orguljašem“ J. S. Bachom, koji je inspirirao i legendarne Beatlese, nije trebalo dugo. Uz odlično obrazovanje u germanistici i fonetici, gutao je sve što je u vezi s glazbom, a posebice klasikom, sakralnom glazbom i orguljama. Od početka egzotičan, na audiciju za prvi koncert na orguljama došao je s Lisztovom romantičnom fantazijom za orgulje i nakon nastupa među poznatim i sigurnim temama noć je proplakao kao godina ne vjerujući u prolaz. No to je bilo to, senzibilitet se dalje razvijao uz cijenjenu profesoricu Tereziju Kempny-Babić, ali i tehnike i vještine, pa danas djeluje 25 sati dnevno, od školskog profesora, crkvenog orguljaša, moćnog bas-baritona, dirigenta, kompozitora, aranžera, kazališnog glumca te spremajući solističke i koncerte sa svojim partnerima poput prvakinje HNK-a Mire Vlahović, fagotista Vladimira Begovića, pjevačice Sanje Grčić, a „doma je“ i kao voditelj pjevačkih zborova.
– Hrvoje Banaj orguljaš je posebna senzibiliteta. Iz instrumenta izažima ono najbolje i to u pravom trenutku za pjevača, istaknula je primadona Vlahović koja je stjecajem okolnosti bila i Banajeva učiteljica pjevanja. Rado i dobro surađujemo te imamo bogat repertoar za koncerte i snimke na nosačima zvuka, rekla je velika sopranistica.
Slikajući Banaja po crkvama gotovo sa svake seanse može se napisati priča, od prikradanja majstora tronu, pobožnog milovanja tipaka, akrobatske jurnjave toboganskim spiralnim stubištem ako je u igri, a zbog potreba kompozicije sjeda čak i za električni klavir, do promjene cipela s jačim potplatom ili provjere svirala „na žgance“ tj. usno. Bilo je pozdrava „mojnaklon“ uz ispriku zbog spontanog sviranja (ćudljiva instrumenta) orgulja ako ventili popuste, ali nerijetko i ovacija zanesenom majstoru, kojem se s nebesa, kao velikom fanu i sljedbeniku, sigurno prijateljski smiješi veliki ideal Bach.
Emocionalno, a i glede orgulja, od tog se vremena nije mnogo promijenilo. Tehnološki utoliko što J. S. Bach nije mogao vlastitim endoskopom snimiti svoje glasnice i staviti na „fejs“ poput stasitog „ba(naj)ritona“, koji je nedavno (opet egzotika) odgrmio gruzijsku napitnicu Zakarije Paliašvilija.
Ipak, orgulje su vječna ljubav, pa se veseli dolasku novih u crkvu MKA gdje je odsvirao i prvi orguljaški koncert u Zaprešiću uopće.
