Prva je, još u vrijeme bivše države, osnovala sa suprugom Ivicom Šimićem privatno kazalište. Kazalište će iduće godine navršiti 30 godina. A ona, sinonim za kazalište Mala scena, Vitomira Lončar ove godine obilježava 40 godina umjetničkog rada, što ju je potaknulo da prvi put nakon jedanaest godina opet stane na kazališne daske. "Leticija i Ljublist" predstava je kojom je jedina glumica s doktoratom odlučila pobijediti strah i dokazati da može biti na sceni unatoč epilepsiji od koje boluje i zbog koje je izbivala s pozornice.
I publika, koja je dobro upoznata sa zagrebačkim kazališnim repertoarom, predstavu je izuzetno dobro prihvatila, kao jednu od najboljih posljednjih godina. Ipak, budžet za marketing nezavisnog kazališta siromašan je pa na predstavama sjedi malo ljudi. Marketing se najviše oslanja na usmenu predaju. A predstava igra ograničeno, trideset dana.
Reklama – usmena predaja
– Svakodnevnim igranjem postiže se izvrsnost. Bitno nam je da je predstava svaki dan s obzirom na to da je marketing – usmena predaja. Tko će se sjetiti predstave ako je treba čekati – stajalište je V. Lončar, 57-godišnje poslovne direktorice Male scene, koja je od 1. listopada, sa 34 godine radnog staža, umirovljena.
Kraljevna na zrnu graška
– Ponudu da odem u mirovinu dobila sam i prije 10 godina kada su mi rekli da sam sve dala društvu. Onda sam, iz inata, upisala doktorski studij. No za mene se nije moglo naći mjesta ni među slobodnim umjetnicima ni u znanosti – kaže Vitomira Lončar, koja kao vanjska suradnica predaje na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a uskoro će i na pedagogiji. Privatno kazalište je posao od 24 sata, i ona i suprug znali su od početka u što ulaze, kaže V. Lončar, no odlučili su dati otkaz u ZKM-u i biti svoji gazde. Malu scenu pokrenuli su 1986. s predstavom koja igra i danas – Kraljevna na zrnu graška. Dvije godine poslije ušli su u prostor na Medveščaku 2, sami ga uredili i vrata kazališta otvorili 1989.
– Tada sam puno igrala i imala plaću 4000 maraka. To je bila jako velika plaća. No nismo željeli dočekati penziju u javnom sektoru i odlučili smo pokrenuti svoj teatar – kaže V. Lončar. Priznaje da im je sada teže voditi teatar nego kad su ga pokretali unatoč tome što tada nije bilo zakonske regulative koja je "pokrivala" privatno kazalište. Budžeti za kulturu raspoređeni su tako da je 90 posto ide na održavanje infrastrukture, a samo 10 posto odlazi na programe. Tako Mala scena sada dobiva od Grada sto tisuća kuna manje nego, primjerice, 1995.
vitomirka, vitomirka...ajde ti nama objasni zasto privatno kliste dbiva sredstva od grada? Zamisli kako bi bilo da neka privatna birtija zatrazi pooc od grada, I to financijsku?