Premda Škegro na istom ovom mjestu objavljuje kolumnu pod naslovom “Ekonomija ekonomistima”, malo ću ići protiv njegove “isključivosti”. Povod je izjava šefice MMF-a Christine Lagarde da “od osam zemalja istočne Europe, samo Hrvatska i Slovenija nisu izišle iz recesije”. Premda nisam ekonomist, tvrdim da je razlog tome tzv. “borba protiv korupcije”, zbog koje su u tim zemljama stradala dva žrtvena janjca, Sanader i Janša. To temeljim na jednoj knjizi, smjesi ironije i gorkih istina, pod naslovom “Diskretna čarolija korupcije” autora Gasparda Koeniga, koji je gospođi Lagarde kao ministrici u Sarkozyjevoj vladi pisao govore, pa je najkompetentniji za tumačenje dijagnostike te dame izrečene o Hrvatskoj i Sloveniji. K tome, Koenig je nakon toga dobio posao u Europskoj banci za obnovu i razvoj, pa valjda zna što piše kada pohvalno govori o fenomenu korupcije.
Teza njegove knjige je neka vrsta okretanja pile naopako, protiv, kako ih naziva, katara “čistih ruku”: Ne postoji razvoj i rast bez korupcije, a borba protiv korupcije najčešće je oružje kojim se skrivaju tragični i teški limiti nesposobne politike u nošenju sa zahtjevima trenutka. Citirajući Mandevillea, Koenig tvrdi da je “čestito društvo stagnirajuće društvo, dočim korupcija generira neprestanu cirkulaciju dobara i statusa.” Moć bez korupcije je prazna moć, puka forma, bez učinkovitosti, to je skup sociopata koji ne žive u povijesti u kojoj su velika djela i velikani zapravo povijest korupcije. Koenig pak razlikuje korupciju od kleptokracije, kao onu kod afričkih tirana od koje šira zajednica nema koristi, dočim se kod “krjeposti korupcije” stvara “investicijski kišobran” od kojeg i država i društvo obilato profitiraju. To potkrjepljuje obilnim primjerima korumpiranih političara iz povijesti, od “čestitog” Perikla, do “krjeposnog” Cicerona, sve do Churchilla, Kohla, Mitterranda i naših dana, čemu dodajem i bivšeg šefa gospođe Lagarde, Sarkozyja, kojeg je, među inima, obilato podmazivao pokojni Gadafi. Korupcija ne samo da nije iskorjenjiva, nego je rizično ići na to, nošeni opasnom ideologijom transparentnosti svojstvenom totalitarnim društvima koja ljude pretvara u meduze i guši svaku kreativnu pohlepu i inicijativu “dam da daš”, kako su to prakticirale stoljećima ugledne države i multinacionalke, od Siemensa pa nadalje. Nazivati korupciju “apsolutnim zlom”, kako je tu nedavno učinio predsjednik Vijeća Europe, naprosto je glupo. Ponajprije stoga što u povijesti ništa ne može biti apsolutno, pa ni zlo, a potom, kako to čini Koenig, tezi Hanne Arendt o “banalnosti zla” treba pridodati i onu o “ambivalentnosti dobra” na temelju dva povijesna primjera. Prvi je Lincolnov koji je uz pomoć korupcije progurao 13. amandman i spasio crnce (pardon, Afroamerikance) od ropstva. Drugi je primjer Kurta Bechera, kojeg je Himmler u nacističkoj Njemačkoj zadužio za kontrolu glavnih židovskih poduzeća i poduzetnika. Eichmann nije volio Bechera jer je bio korumpiran, kršio zakone Reicha, uzimao je od Židova novac kako bi ih transportirao izvan Njemačke i time ih, iz sebičnih i pohlepnih razloga, spašavao. No, za razliku od Bechera, Eichmann je poštovao zakone, ali nije život, pa je stotine tisuća ljudi deportirao u smrt. Ni Koenigova knjiga, kao ni ovaj tekst, nije poziv na korupciju, već upozorenje na antikorupcijsku histeriju koja koči razvoj i zbog koje se svaki ozbiljan službenik ili političar u Hrvatskoj libi potpisati bilo što gledajući tragikomične sudbine poput Polančecove. U taj kontekst treba staviti i Linićevu poreznu presiju koja je i neka vrsta hajke na “pokvarene poduzetnike” jer oni “uvode red”. Ova antikorupcijska borba, zapravo histerija, politička je rabota i manipulacija u kojoj postoje “naši” i “vaši” lopovi. I dok sam gledao slike bivših premijera s Milanovićem nametnula mi se jedna misao: Pa većina njih je bogatija od Sanadera! A Sanader je jedini premijer koji nije bio u SK, jedini nije bio dio starih struktura koje su ga, kada se previše zaigrao i izašao iz gabarita koje su mu one namijenile, jednostavno odstrijelile te je, barem u slučaju Hypo banke, presuđen bez dokaza, raji na veselje: Evo vam glave uzroka svih vaših zala, narode! Kao što Nobilu ne mogu oprostiti Kordića, nevinog čovjeka, tako ni Sanaderu Glavaša, no, ipak, vodeći se gospođom Lagarde i njezinim ideologom Koenigom vapim: Vratite nam Sanadera, nema rasta, propadosmo zbog “antikorupcijske borbe”! Uz još jednu ispriku Škegri.
