Na svom sam dugavskom balkonu posadio tikvu i već dva mjeseca pratim njezin rast. Zbog velikih je vrućina zalijevam ujutro i navečer, zemlja je dobra, mjesto pogodno i tikva raste kao luda. Premašila je dva metra i ne prestaje rasti. Cvjeta velikim žutim cvjetovima (koji traju samo nekoliko sati) i ima jedan jedini plod, veliku, zdravu, lijepo oblikovanu kruškoliku tikvu. Čitam i ne mogu vjerovati da je najveća tikva na svijetu teška 606,7 kilograma! Ova na balkonu nema više od poldrug kilograma, no s obzirom na vrstu kojoj pripada, nema se čega sramiti. No, nikako da dobije sestru! Bilo se zametnulo još sedam-osam plodova, ali ni jedan nije dosegnuo više od tri-četiri centimetra. Premda su ih bumbari sve oprašili, sasušili su se i pootpadali. Uklonila ih je sama biljka, u nastojanju da osigura što više životnog prostora za onaj jedan izabrani plod. Iskusni poznavatelji tikava preporučuju da selekciju plodova obave sami uzgajivači, na mome balkonu to je nemilosrdno obavila sama tikva.
Nije to ništa nepoznato, ni novo, da se u ime važnog cilja: održanja vrste, preživljavanja, spasa zajednice, ratne pobjede... nešto žrtvuje. I šahisti to dobro znaju, da se “žrtvom figure” može dobiti partija, kao što u ekonomiji mogu biti efikasni “bolni rezovi”, da medicinu i ne spominjemo. Kad bi tikva s balkona mogla govoriti, sve što bi rekla bilo bi potresno. Ali i utješno, jer je krajnji ishod uspješan.
Da naša vladajuća politička elita u nekom začaranom svijetu mora živjeti kao tikva, brzo bi ostala bez i jednog jedinog ploda i zauvijek se osušila. Budući da se ničega ne bi htjela odreći, sve bi joj propalo.
Ono što je jasno svakoj tikvi, izgleda da nije Hrvatskoj vladi! Koja za boljitak države ne samo da nije spremna žrtvovati ništa veliko, nego čak ni jedan pišljivi godišnji odmor! Da bi se održala, tikva je potamanila sve plodove osim jednog, a Vlada je obnarodovala da ne može ostati normalna ako nakon napornog rada od šest mjeseci ne ode na more!
Tko išta zna o životu na selu, zna da tamo živi mnogo ljudi koji nikada u životu nisu bili na godišnjem odmoru. Nije to nešto čime bi se trebalo hvaliti, jer godišnji je odmor i dobrodošla i korisna i ugodna stanka u 12-mjesečnom kulučenju, ali je činjenica da selo uglavnom ne razumije o čemu naš prvi ministar govori kad govori o godišnjem odmoru. Ili, moj otac: u drugoj Jugoslaviji praktički nikad nije bio na godišnjem odmoru. Doživio je duboku starost i ostao normalan.
Raditi a ne ići na odmor mnogo je normalnije, nego ništa ne raditi, tj. biti nezaposlen i prisilno se odmarati. Da se sad raspiše natječaj za 10.000 radnih mjesta (u državnoj upravi) s petgodišnjom uskratom prava na godišnji odmor, odmah bi se javilo barem 50.000 kandidata. Bi li postali nenormalni ako pet godina ne bi išli na godišnji odmor? Kako od Milanovićevih očekivati ozbiljnije žrtve, ako nisu kadri raditi dulje od šest mjeseci bez godišnjeg odmora? Možda da u nekom svijetlom predvorju Banskih dvora posade tikvu?
Nećete povjerovati da ja u svom radnom vijeku nisam bio na godišnjem odmoru više od 100 dana. Kao član SKH smatrao sam da poduzeće ne može bez mene funkcionirati. Radio sam kao KW radnik cijeli radni vijek. Danas sa 2.029,000 mirovine (puni radni staž),kad se toga sjetim sramim se sama sebe.