Zašto je u laboratoriju lakše reći "pogriješio sam" nego u javnom prostoru, i što politika o tomu može naučiti od znanosti? Postoji trenutak u laboratoriju koji svakog istraživača nauči više od bilo kojeg ispita, a to je kad rezultat ne potvrdi ono što ste očekivali. Mjesecima ste postavljali hipotezu, planirali eksperiment, računali, a onda vam podatak kaže: NE. U znanosti to nije poraz, već podatak koji zahtjeva daljnje razmatranje. Naučite ga zapisati, objasniti i primijeniti naučeno, i ide se dalje. Nakon što sam započeo javnu dužnost, za mene je najveća nepoznanica i razlika bila upravo to. Ne razlika u tempu, opsegu obveza i pritisku, već u tome što se u znanosti pogreška uklanja, a u politici skriva. Iz te postavke dolazi pitanje koje nam ljudi najčešće postavljaju: zašto se dobri ljudi ne žele baviti politikom? Odgovor koji obično dobiju je etičko-moralna konstatacija: jer je politika prljava. Prema mome mišljenju, to je pogrešan odgovor, i ne zato što je djelomično floskula, već zato što je previše "lijen". Ne bavimo se dovoljno strukturom, pa se bavimo karakterima. A struktura je ta koja proizvodi karaktere.
Znanost slavi onoga tko će biti u pravu za deset godina, a politika onoga tko je uvjerljiv do četvrtka
Zamislite čovjeka koji ima uređen život i kojem je jasno da mu ulaznica u politiku znači osobni rizik. Dobri ljudi ne odustaju od politike zbog nedostatka morala, već zbog savršeno razumljiva izračuna
Komentara 3
Politici ne trebaju "dobri" ljudi. Politici trebaju uporni upravitelji koji politiku vide kao sredstvo obavljanja dobrog posla za zajednicu. Trebaju biti ideološki potpuno slijepi i dobri upravitelji s osjećajem za pravednost. Kad su takvi onda su i pošteni i dobri, jer im je cilj da iza sebe ostave poštovano ime.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Tko god je jako željan doći na vlast, nije ju zaslužio. Primjeri: Vidošević, Mikulić, Bandić, Sanader itd.