Ako jednog dana neka nova vlast, nakon što se izbuši Jadransko more zbog plina i nafte, zaključi da je vrijeme i za prodaju otoka, jer koliko tek milijardi možemo namaknuti od prodaje nacionalnih ljepotica na kojima ionako živi šačica staraca, o životu otočana ostati će barem svjedočanstva zahvaljujući znanstvenicima koji na njih ne zaboravljaju ni zimi. Kako je svojedobno napisao znanstvenik Vladimir Skračić, svi tajkuni i bogataši koji dolaze s naših otoka mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, dok sa slikarima, znanstvenicima i pjesnicima stvari stoje sasvim drugačije. I nije to slučajno.
Na 67 naseljenih otoka, od kojih ih je 47 naseljeno tijekom cijele godine, prema posljednjem popisu stanovništva živi samo 124.955 stanovnika, a među njima tek 22.232 mladih do 19 godina. Kako žive i stare otočani, zanimalo je znanstvenike Sonju Podgorelec i Marija Baru, koji su na pet malih šibenskih otoka proveli tri mjeseca, i to izvan sezone, kad su neprivlačni posjetiteljima.
Ženska iskustva
To istraživanje sa živopisnim izjavama otočana objavljeno je nedavno u znanstvenom časopisu Migracijske i etničke teme. Obišli su Zlarin, Kaprije, Žirje, Prvić i Krapanj i razgovarali sa 249 stanovnika tih otoka na kojima je prema popisu stanovništva čak 51,5% stanovnika starijih od 60 godina, a njih 9,9% staro je 80 i više godina. U fokus analize uzeli su pretežno iskustva žena, naslovivši rad "Žensko iskustvo migracija i starenja – pogled s otoka", ali prikupili su i svjedočanstva s drugih otoka, zabilježena za druga istraživanja. Citiraju, primjerice, 76-godišnjaka sa Silbe, koji lovi ribu za sebe, ali i za mještane: "Ne interesira me prodaja. Ne, ali dajem prijateljima. Starijima koji nemaju nikoga, koji ne mogu ić na ribe. Većinom ženske. Ribe podilim dosta. Onda one meni daju zelje (smijeh). I tako uzajamno..."
Da su u starosti jako oslonjeni jedni na druge, svjedoče izjave otočana: "Kako me život pita, tako živim: šetam, čitam, jako volim kuhati, TV, druženje s mlađima i sa svećenikom, svi smo kao jedna familija", kaže žena sa Zlarina, na kojem su samo 284 stanovnika.
– U malim otočnim zajednicama ljudi su jako vezani jedni za druge. Ne može se dogoditi kao u Zagrebu da umrete sami u stanu i da nitko deset dana ne zna da ste mrtvi. Tko na otoku nema djece, za njega se brinu susjedi i te male zajednice socijalno su čvrste i pomažu se – kaže nam Podgorelec. No kad se otočani sjete nekadašnjeg života u brojnim obiteljima, obuzme ih osamljenost. Tako žiteljka (77) Iža, kojoj sin živi u Njemačkoj i posjećuje je jednom godišnje, i koja kćer, koja je u Australiji, nije vidjela sedam godina, kaže: "Ova pustoš nije više onaj Iž, ko da sam s Marsa pala u grobnu tišinu... Spremila sam robu za ukop, a ključ ostavljam s vanjske strane vrata da ljudi ne moraju provaljivati kad umrem." Na malim otocima prosječna starost stanovništva prema popisu iz 2011. bila je 55,4 godina, govori Podgorelec, dok je, usporedbe radi, prosječna dob stanovništva Hrvatske bila 41,4 godine. Otočani koji su se davno iselili vraćaju se na otoke u mirovini, neki i zbog starih roditelja. Citirali su i iskaz žene (71) iz Mulina na Ugljanu koja slikovito opisuje: "Žarulje gore pticama jer je u kućama samo pokoji starac".
– Na otocima je visoka razina socijalne i sigurnosti od kriminala. Mlada žena mi je na Zlarinu kazala da joj je tamo divno kad dođe s djetetom jer svaki susjed pazi na njega, kao da je njegovo. No problem je što mlade obitelji ne ostaju jer nema ni vrtića, djeca se nemaju s kim socijalizirati. Na Zlarinu je u prva četiri razreda osnovne škole, kad smo bili tamo, bilo tek četiri, pet učenika (sad je škola zatvorena, nap. a.). Odlazak u trgovinu im je prilika za druženje, da jedni s drugima porazgovaraju. Muškarci na otocima imaju svoje klubove, a žene crkvene zborove – kaže Podgorelec.
Ništa nas ne šokira
Otočani su navikli od djetinjstva raditi u polju, vrtu ili loviti ribu i živjeti skromno, svjesni da im na otok ništa ne može doći što svojim rukama ne steknu.
– Ta radna etika ih ne napušta ni u starosti, pa i dalje love ribu i rade u vrtu. Pomažu djeci na kopnu, koja vikendom dolaze po ribu i drugu hranu – kaže Podgorelec. No najstariji stanovnici otoka s nostalgijom se sjećaju vremena kad se daleko više radilo na otocima.
– Auu, kad je to bilo, davno, to smo otpisali. Prije smo radili sve i kopali. Sad je sve zapušteno. Mladost neće da ide, a starost ostarila i tako je sve u ledini.... – kazala im je starica (91) s Kaprija, žaleći se da su emocionalne veze muškaraca i žene bile nekad jače jer: "Svaki je poštivao svoju ženu, a žena muža. To je lipo bilo, a sad nikako. Sad ostavi muž ženu i žena muža i k vragu..."
U malim otočnim zajednicama ljudi su jako vezani jedni za druge, kaže znanstvenica S. Podgorelec.
>>Lorencin: Spašavamo Sunčani Hvar jer je ugrožen cijeli otok
>>Na Žirju se nije rodilo dite sad će već 35 godina
