Mučninu izaziva i sam pokušaj vizualizacije scene u kojoj 12-godišnje dijete koje pruža žilavi otpor četvorica policajaca iznose iz stana. Kako li je tek policajcima, sutkinji koja se odlučila za primjenu sile i ostalim sudionicima, čak i ako su kroz godine rada oguglali, sigurno se ne mogu emocionalno isključiti. Roditelju koji to nemoćno gleda, razumljivo, srce se slama.
Tko god ima iole empatije jedino može reći "ne ponovilo se". Niti jednom djetetu. Pa i ako je u interesu djeteta da ga se prisilno oduzme od jednog i preda drugom roditelju. Bilo kakav oblik prisile nad djetetom kao epilog roditeljskih razmimoilaženja trebao bi biti krajnje, ali uistinu krajnje sredstvo, kad su iscrpljene sve druge razumne mogućnosti.

Naravno da je bilo nužno. Kako bi je inače izbavili iz ralja očevog patrijarhata. Tako je vjerojatno razmišljala "časna sutkinja"...