Nasrtaj na premijera Srbije na obljetnici 20. godišnjice genocida koji su bosanski Srbi uz pomoć službenog Beograda počinili nad Bošnjacima u Srebrenici pokazuje da je Aleksandar Vučić žrtva. Ali ne žrtva u doslovnom smislu i ne žrtva kakvom se u trenucima nekontrolirane samodopadnosti želi prikazati, nego žrtva naivnosti europskih i američkih dužnosnika i diplomata koji u njemu ne vide bivšeg radikalnog velikosrpskog nacionalista, nego vide ono što žele vidjeti – proeuropskog reformatora.
Zapadni lideri i njihovi diplomati natjerali su Vučića da ode u Srebrenicu jer su smatrali da bi to bila dobra gesta. No, pokazali su tipičnu zapadnu naivnost kad su pomislili da premijer Srbije koji je u srpnju 1995., dok su masovne grobnice praktički još disale, poručivao "ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana" može 20 godina kasnije doći u Srebrenicu bez ikakvog sadržaja, nadajući se da će već samo fizičko pojavljivanje biti dovoljno. Ne samo da je Vučić došao bez sadržaja, bez isprike, kajanja ili makar stidljivo izgovorene svijesti o naravi i počiniteljima genocida u Srebrenici, nego je došao netom je njegova vlada, uz diplomatsku pomoć Rusije, zaustavila rezoluciju UN-a koja je trebala spomenuti ono što je utvrđeno u presudama dvaju različitih međunarodnih sudova, ICTY-a i ICJ-a, a to je da se u Srebrenici dogodio genocid.
U knjigu žalosti u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari premijer Vučić je upisao: "Nadam se da se ovako užasan zločin više nikada neće dogoditi." Ni kakav točno užasan zločin, ni kako se dogodio – po Duhu Svetom ili po planiranoj vojnoj operaciji Vojske bosanskih Srba, podržanoj i asistiranoj iz Beograda? I to iz pera čovjeka koji danas možda djeluje kao političar spreman na pomirenje i dobrosusjedske odnose, ali koji je još 2007. po Beogradu lijepio plakate s natpisom Bulevar Ratka Mladića.
Naivnost europskih i američkih diplomata leži u tome što vjeruju da mogu poslati premijera Vučića da kaže "pružam ruku pomirenja" i da će samo to, bez stvarnog sadržaja, biti gesta koja će automatski naići na odobravanje na Balkanu.
Takvo naivno vjerovanje proizlazi, naravno, iz konkretnog interesa Bruxellesa, Berlina i Washingtona. Taj interes je legitiman i dobronamjeran. To nije neki zli, mračni zapadni interes iz bajki u kakve su, nažalost, mnogi na Balkanu skloni vjerovati kad analiziraju ponašanje međunarodne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije. To je, naprosto, interes da usmjere srpskog premijera i predsjednika (tko god bio na tim pozicijama) na pregovore o normalizaciji odnosa s Kosovom. Zapadu je u interesu da Vučić iskreno sudjeluje i gradi takvu normalizaciju. I on u tim pregovorima zaista sudjeluje. I zbog toga zapadni diplomati u njemu vide konstruktivnog sugovornika i reformatora kakav je danas, a ne radikala kakav je bio do jučer. No, i u tim pregovorima o normalizaciji odnosa s Kosovom premijer Vučić vuče europske diplomate za nos i iskorištava njihovu blagonaklonost.
Pregovori o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije, koja se zaklinje da nezavisnost Kosova nikad neće priznati, jesu teški i komplicirani. Ali, od drugih iznimno teških pregovora koji su trenutačno aktualni u Europi i okolici, uspješno su okončani pregovori s Iranom i pregovori o Grčkoj. Jedino pregovori u kojima sudjeluje Aleksandar Vučić nikako da odmaknu u provedbi sporazuma o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije.
Da bi održavali nadu u tim pregovorima u kojima posreduju, diplomati EU i SAD-a trebaju Vučićeve pomiriteljske geste i zbog toga ga nagovaraju na njih. No, u svoju političku računicu trebali bi ukalkulirati i tko je Vučić bio prije, a ne samo pojednostavnjeno gledati što je sada. Stvarno pomirenje zahtijeva nešto više od geste lišene sadržaja, zahtijeva veći angažman srpskih vlasti. Što je osobna prošlost pojedinog srpskog lidera mračnija, to je veći angažman koji je potreban ako zaista želi graditi pomirenje. Bivšeg predsjednika Borisa Tadića nitko nije napao u Srebrenici kad je dolazio kao prvi visoki dužnosnik Srbije na obljetnici genocida. Da ne bude zabune, fizički napad na Vučića je za svaku osudu. I Vučić je imao dobar nastup na konferenciji za novinare nakon napada. Ali ovdje je riječ o naivnosti onih koji su ga gurnuli u posjet Srebrenici i koji su impresionirani njegovom spremnošću da govori o ruci pomirenja. Kao što je u svojoj blog-analizi napisao Eric Gordy, balkanolog s londonskog University Collegea, Vučićeva ruka pomirenja neće nikoga impresionirati ako je prazna.
>> Incident je pokazao da Vučić ne može obilaziti BiH s figom u džepu
>> Vučića u Srebrenici gađali bocama i kamenjem: 'Moja ruka Bošnjacima ostaje ispružena'
kancelarka nije naivna na našin diplomatima jer da joj skrenu pozornost na dvoosdobnost .odnosno dvoličnost istočnih susjeda-sam dačić je priznao da im je prioritet izlaz na more - to imajmo na umu jer oni rijetko reču istinu na ovo jestest jedinstveni stav i istina da hoće naše more- ili opet ono što je bilo - neponovilo se- a oni na tome sve grade pa i ulaz u euniju-