Zamislite da se lički ekocid dogodio u Istri te da smo reagirali na isti način kao u Gospiću! Uništili bismo sezonu! Ne samo istarskim poljoprivrednicima. Da smo umjesto o ličkom škripavcu i krumpiru jednako zapaljivo govorili o otrovanom istarskom pršutu i malvaziji – pa tko bi ih više kupio? Da smo zbog jednog prljavog, zapuštenog i zagađenog bunara govorili o zagađenoj vodi u cijeloj Istri – pa tko bi se više njome tuširao? Tko bi uopće ostao na plažama? "Srećom", eto, ekocid se zbio u opustjeloj Lici, u koju se svi zaklinju s rukom na srcu, uzdižući je na virtualni pijedestal. Istodobno su je premnogi spremni ne trepnuvši žrtvovati na oltaru dnevnopolitičkih poriva i strasti kao prihvatljivu kolateralnu žrtvu u ratu za osvajanje vlasti. Ako su oni koji nelegalno – bez dozvola i s lažnim deklaracijama – iskrcavaju otpad širom Hrvatske u biti produljena ruka ekomafije, jesu li oni koji sustavno unose sumnju ili čak tvrde da su lička voda i krumpir zagađeni, stvarajući dojam da je cijela Lika bespovratno zatrovana, zapravo ekoteroristi? Sasvim sigurno se uklapaju u definiciju.
To su potomci šumskih terorista koji su rušili pruge i mostove i postavljali bombe po gradovima