Naši korisnici jako se raduju svakom posjetu, bilo da je riječ o
njihovim najbližima ili nepoznatim osobama. Često pitaju hoće li im
netko doći u posjet. Od 370 štićenika, njih pola nitko ne
posjećuje.
Nekima rodbina dolazi jednom godišnje, a neki svoje najbliže ne vide i
po 10 godina – ističe Katica Krijanović, ravnateljica Doma za psihički
bolesne odrasle osobe u Ljeskovici u Požeško-slavonskoj županiji.
Osamljeni u Domu
A stručnjaci jasno govore da je posjet duševnim bolesnicima smještenim
u instituciji katkad djeluje blagotvornije od bilo kojega lijeka.
Unatoč činjenici da u ustanovi sklapaju velika i iskrena prijateljstva,
bez obitelji osjećaju se osamljeno, a svaki odlazak kući za njih je
veliki događaj.
– Jako mi je drago kad netko dođe, oduševljena sam, kao i moji
prijatelji. Veselimo se svakom posjetu. Moja rodbina i prijatelji nisu
mi dolazili, ali ja njih posjećujem – kazala nam je korisnica Štefica
Štivičić iz Sićica kraj Nove Gradiške.
Većini štićenika u posebno lijepom sjećanju ostaju posjeti požeškoga
biskupa dr. Antuna Škvorčevića koji ih obilazi. Osim biskupa,
korisnike već 11 godina posjećuju i požeški srednjoškolci, učenici
čaglinske osnovne škole te članovi franjevačkog svjetovnog reda iz
Požege. Štićenike razveseli i nekoliko kulturno-umjetničkih društava
koja izvedu svoje programe, a žene iz udruge Hrvatsko srce donose
kolače za većih crkvenih svetkovina.
Neprikladni smještaj
U ljeskovačkom domu, koji postoji od 1935. godine, nalazi se 90 posto
psihički bolesnih osoba koje u tu ustanovu dolaze iz duševnih bolnica.
To je ujedno i dom većem broju mentalno retardiranih osoba koje inače
nisu predviđene za takvu ustanovu, a koje su tu ostale jer je ta
ustanova donedavno bila dom svih kategorija korisnika.
OSTAVLJENI U Domu u Ljeskovici posjeti su rijetkost
Zaboravljenim štićenicima posjeti su lijek
