Ekstra djevičanska maslinova ulja, suhe smokve, tjestenine s tartufima, antikni pelinkovac, izbor raznih vina, teranino, limoncello i orancello, mnoge rakije, tartufate, med i marmelade, a sve u primamljivim bocama, teglicama i drvenim kutijama – bio je tim mladim Poljacima cijeli prtljažnik pun skupih uspomena iz Hrvatske. Fotografije tog blaga objavio je na društvenim mrežama njihov šogor, uz napomenu da ti ljudi nisu bogati, nego su štedjeli cijelu godinu za te divote.
Put na jug očito im mnogo znači pa su poželjeli te arome ponijeti na svoj sjever, da ih griju u hladnoj i sumornoj baltičkoj zimi. I budu li štedljivi s konzumacijom, kao što su i s novcem, mogu im zbilja potrajati do iduće sezone. Sličnom sam fenomenu, samo u mnogo manjoj mjeri, svjedočio prošle jeseni u Korčuli. Tri su Poljakinje nosile prilično velike grane ružmarina ubrana usput – jer nisu znale da je dosta otrgnuti tek vršak – kako bi ga ponijele u domovinu. I sad negdje u prašumama Mazurije ili na balkonima Varšave širi svoj miris ta dalmatinska biljka, a možda i daje okus barzsczu, bigosu ili krakovskim kobasicama.
Još jedan prekrasan tekst. Samo bih dodao još jedaan pogled na temu, osim što u špajzi duše čuvamo samo ružne osjećaje, onda kada se hoćemo nadograditi, popraviti, oplemeniti, to hoćemo odmah, s jednim proizvodom kupljenom na jednom mjestu, jednom "samopomoć" knjigom, jednom bočicom "eliksira", jednom inekcijom, jednom operacjom, društvo bismo obnavljali jednim prosvjedom i konačnim svrgavanjem neistomišljenika (zaostalih u prošlosti) ili jednim "umjetničkim" djelom (filmom na primjer).