Vlasnica doma: Žao mi je, ispričavam se obiteljima

Štala obučena u lamperiju. Odličan smještaj za očajnu, staru, nemoćnu i jadnu čeljad. Gdje ih smjeste, smjeste, oni si ne mogu pomoći i tražiti luksuz jer su nemoći i potčinjeni i moraju slušati što im se kaže. To čeka sve nas i ne znamo kako ćemo i gdje završiti, da li ste vi sigurni da ćete pod stare dane završiti onako kako zamišljate u glavi? Ako neki jesu, koliko ima onih koji nisu sigurni u udobnost životarenja u starosti. Oni koji su nepokretni, oni koji ne mogu puno ili jasno izgovarati riječi ili čak ne govore, oni su dužni trpiti iako su svjesni, oni moraju primati i slušati po tuđoj volji hoće oni to ili neće a u glavi im prolaze misli iz mladih dana, prolaze im misli kako su lijepo živjeli u svojim obiteljima, sa svojim najdražima a osuđeni su na kraj u tuđoj kući s tuđom poslugom bez prisustva svojih najmilijih koji su ih udomili u tuđini. To je najjadniji završetak za čovjeka kada je svjestan da više nije nitko i ništa već samo jedna duša u čekaonici za odlazak bez povratka. Najtužnije što može postojati u životu čovjeka.