Vladimir Šeks, virtuoz parlamentarne procedure, odlazi u mirovinu. Jedinstven je po tome što iza sebe ima sedam saborskih mandata u nizu. On je jedini iz najužeg kruga tvoraca HDZ-a koji je u najužem vrhu stranke proveo svih 25 godina, u nekoliko mandata i kao potpredsjednik. Ne želi se više aktivno baviti politikom.
Sada je u fazi svojevrsne rekapitulacije. Piše sjećanja i memoare. Priprema knjigu, zasad pod radnim naslovom “Uskrsla Hrvatska – 1991.” koja će u izdanju Večernjeg lista biti objavljena u svibnju. “To su moji pogledi na stvaranje hrvatske države i Domovinski rat. Naravno, imat će puno autobiografskih elemenata”, kaže Šeks. U knjizi će biti objavljeni i dokumenti koje javnost do sada nikada nije vidjela.
Od ponedjeljka Večernji list počinje objavljivati feljton o Šeksovih (kako sam kaže – prvih) pedeset godina u politici. Autor je dr. sc. Ivica Miškulin, profesor povijesti na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Na temelju feljtona Miškulin će do jeseni napisati, a Večernji list objaviti političku biografiju Vladimira Šeksa.
Jeste li nakon toliko godina umorni od politike?
Nisam ja umoran od politike, ali, priznajem, jesam zamoren od politike.
Što vas je to zamorilo?
Zamoren sam spoznajom da su neki ideali koji su me vodili u političkom životu ostali samo ideali, da nisu ostvareni. Ostvareni su oni o stvaranju slobodne, nezavisne, suverene hrvatske države, ali nije ostvarena kvaliteta države koju sam sanjao, red, rad i zakonitost, socijalna država...
Već ste najavili svoj odlazak u političku mirovinu, ali hoćete li ipak biti na izbornoj listi HDZ-a na ovim izborima?
Ne, neću, ne želim više biti u toj mjeri dio aktivne politike da bih bio zastupnik, ministar...
A predsjednik ili sudac Ustavnog suda?
Ne. Uskoro ću imati 73 godine, a mandat u Ustavnom sudu je osam godina. Bez obzira na to što se osjećam sposobnim, vrijeme je da se ide u neke mirnije vode...
U oporbi smo Sanader i ja bili više od prijatelja. A onda je rekao: “Šeks će letjeti”
Ustavni sudac ste već bili, istina u jednoj drugoj državi koju ste, što je paradoks sam po sebi, istovremeno rušili. Pred Stjepanom Mesićem kao predsjednikom Predsjedništva SFRJ položili ste prisegu za jugoslavenskog ustavnog suca.
Da, ali kako? Odbio sam položiti prisegu pred Borisavom Jovićem. Mesić i ja smo zajedno otišli u Beograd kada je on trebao postati predsjednik Predsjedništva. Srbi su to izigravali i ja sam odbio polagati prisegu. Kada je Mesić ustoličen, ja sam položio prisegu pred njim. Na opće zaprepaštenje prisutnog cijelog vrha Jugoslavije, rekao sam da prisežem na Ustav Jugoslavije ako je to u skladu s hrvatskim Ustavom.
Koliko ste dugo bili jugoslavenski ustavni sudac?
Puna tri tjedna. Dogodio mi se tada jedan od najvećih apsurda koji se može zamisliti. Na jednoj od sjednica raspravljalo se o neustavnosti slovenske Listine o nezavisnosti i hrvatske Ustavne odluke o nezavisnosti, koje sam ja bio jedan od koautora. Dvojica Slovenaca nisu dolazila na sjednice, a ja sam, kao Pale sam na svijetu, dokazivao da je to u skladu s Ustavom SFRJ koji jamči pravo na razdruživanje. Kad sam bio preglasan, počeo sam spremati spise u aktovku i jedan od sudaca vidio je u mojoj torbi škorpion i dvije ručne bombe.
Nosili ste automatski pištolj i bombe u Beograd na sjednicu Ustavnog suda?
Da, ali rekao sam im da je s obzirom na prilike i mjesto na kojem se nalazim, to posve primjereno.
Ivan Vekić u svojim memoarima kaže da ste u početku HDZ personalizirali samo dr. Franjo Tuđman i vi. Ipak, iako ste vrlo blisko surađivali sa svim dosadašnjim predsjednicima HDZ-a, ispada da ste se s Tuđmanom najviše svađali. Je li to točno?
Svađali? To možda nije najbolja riječ. Istina, po radnoj energiji, ali i po političkoj percepciji u Hrvatskoj, Jugoslaviji, ali i u svijetu, ključni ljudi bili smo Tuđman i ja, u počecima i neposredno nakon osnivanja HDZ-a.
Dobro, ako to nisu bile svađe, onda su to bila oštra politička razmimoilaženja.
Bilo je nevjerojatno puno onih koji su uprezali sve svoje snage da umanje moj značaj i moj rad. Oni su Tuđmanu servirali razne nazoviinformacije prema kojima ja ugrožavam njegov autoritet. To je išlo tako daleko da su mu podvaljivali i uvjeravali ga da sam ja vođa urotnika, da pripremam puč i njegovo svrgavanje.
Pa, jeste li pripremali puč protiv Tuđmana?
Ni govora. Ali, on je u jednoj mjeri u to povjerovao. Sa svih mogućih strana punili su mu uši moji ljubomorni konkurenti.
Tko?
Najviše moj politički suparnik Ivan Vekić. KOS je to koristio i vrlo perfidno i sofisticirano pothranjivao takve priče koje su preko posrednika također dolazile do Tuđmana. Domaći mediji još su u drugoj polovici devedesete, pogotovo oni koji su u stvari bili glasnogovornici onih koji su izgubili vlast, mene uzimali kao opasnu metu. Označavali su me kao ekstremnog radikala, kao jastreba da bi me neutralizirali jer su me s pravom doživljavali najvećom opasnošću za njihove vrijednosti. Ja sam sa strahovitom energijom ulazio u sve moguće konflikte s njima, ali ne samo s ljevicom nego i s liberalnom oporbom.
Očito su uspjeli, Tuđman je u jednom trenutku i zatražio vašu suspenziju.
On je povjerovao u to. Najviše je to došlo do izražaja na sjednici vrha stranke 12. i 13. kolovoza 1991. kada je predsjednik Tuđman optužio nas trojicu, Žarka Domljana, Zvonimira Markovića i mene. Ja sam bio došao ravno iz rovova Vukovara jer sam bio predsjednik Kriznog štaba za istočnu Hrvatsku. Optužba je glasila da se ja nalazim na čelu grupe u kojoj su Žarko Domljan, Đuro Perica, Milan Kovač, Ivan Bobetko, Vera Stanić, Ivan Bobinac i još neki, grupe koja ima za cilj stvaranje ustaške Hrvatske, da stojim na čelu zavjere koja već ima naoružane jedinice i koja, u konačnici, priprema i atentat, ubojstvo i fizičku eliminaciju Tuđmana. To stoji u stenogramima s te sjednice i ja ću to, prvi put, do detalja objaviti u ovoj knjizi.
To je bila grozomorna optužnica. Što može biti teže nego kad vas optuže da želite stvoriti ustašku Hrvatsku? I ubiti Tuđmana! Dva dana i dvije noći trajala je žestoka rasprava o tome. Tuđman nije želio otkriti identitet te hulje i bijednika koji mu je sve to podvalio. Ja sam se branio, ali na kraju sam uvidio da je kod njega stvoreno uvjerenje da mene treba marginalizirati i staviti na led. Već je bila sastavljena okružnica koja je trebala ići u sve stranačke organizacije po terenu, a neki su se već otimali za nju da je objave u središnjem dnevniku HTV-a. Tu je pisalo da se sve moje stranačke funkcije zamrzavaju, da ja nanosim štetu jer sam odstupio od središnje stranačke politike.
A Tuđman je na kraju rekao samo da treba zamrznuti moju funkciju potpredsjednika stranke jer je to u sukobu s funkcijom suca Ustavnog suda SFRJ.
Kako to da je on reterirao?
Sastanak je bio u Vili Weiss, bili su krasni ljetni dani i sjedili smo na otvorenom. Navečer, na samom kraju, shvatio sam da me nitko ne brani i da ću biti marginaliziran. Došao sam do Tuđmana i u jednom dramatičnom tonu rekao: Predsjedniče, želim vam nešto reći osobito važno i značajno prije zaključenja svega ovoga.
U četiri oka?
Da, otišli smo u jedan salon i tad sam mu rekao: Predsjedniče, ja sam tvoj najlojalniji član. Ja sam za tebe stavljao glavu u vatru i borio se za tvoju politiku od prvih dana. Ja sam tebi najvjerniji član stranke iako se nekada s tvojim potezima ne slažem. Bili smo na ti i rekao sam mu: Ne mogu vjerovati da si povjerovao u ovakve insinuacije koje si čitao s tog papira. Cijeli svoj život ugradio sam u Hrvatsku i u stvaranje HDZ-a. Držim da si ti pravi čovjek na pravom mjestu i da već sada imaš povijesne zasluge za stvaranje Hrvatske, ali neću dopustiti i svim silama ću se boriti protiv stigme da sam urotnik i veleizdajnik. Ako treba, borit ću se i protiv tebe i tvojih sumnji u moju lojalnost i odanost tebi.
A Tuđman?
Ni jedne riječi nije rekao. Samo me je pogledao i na kraju prozborio: Dobro. Vratili smo se na sastanak. I sada iz stenograma se vidi nastavak. Tuđman je rekao: Dobro, Vlado, zasad se ti još preispitaj... I gotovo, to je bilo sve. To je značilo da su sve te optužbe likvidirane.
Jeste li ikad saznali tko je utjecao na to da se Tuđmana okrene protiv vas?
U prvom redu to je bio Josip Boljkovac, ali dolazilo je i iz Manolićeva kruga. Kad smo kasnije Boljkovca politički eliminirali, on je to na neki način i potvrdio u svojim javnim istupima i memoarima. Za mene je govorio da sam bio na čelu fašističkog, ustaškog krila stranke. A i ranije je on mene na sjednicama Predsjedništva HDZ-a i Vrhovnog državnog vijeća optuživao da stojim iza terorističkih akcija. Bio sam mu na meti kao i Gojko Šušak.
Je li to bilo poslije ili prije slučaja Zec? Kako ste se nosili s tom aferom u kojoj su padale teške optužbe?
Poslije. Već više od 20 godina borim se protiv lažnih optužbi da sam kao javni tužitelj RH namjernim proceduralnim propustima zaštitio od kaznene osude merčepovce optužene za ubojstvo obitelji Zec. Nisam počinio nikakvu proceduralnu grešku, naprotiv. Dao sam nalog mjerodavnim tužiteljima da pokušaju spasiti optužnicu koja je bila na klimavim temeljima zbog proceduralne greške u istražnom postupku u kojem ja nisam sudjelovao. Optuživali su me da nisam uložio žalbu na oslobađajuću presudu, a ja sam u vrijeme kada je pismeni otpravak presude došao u Okružno tužiteljstvo u Zagrebu u studenom ‘92. već oko tri mjeseca bio potpredsjednik Vlade. Prema tome, nema na meni nikakve odgovornosti. Mislim da sam to uspio dokazati u brojnim demantijima, ali uvijek će ostati oni zlonamjerni koji ignoriraju činjenice.
Bilo je jako puno onih koji su uprezali sve svoje snage da umanje moje značenje i rad. Tuđmanu su rekli da ugrožavam njegov autoritet
Bilo je velikih sporova u političkom vrhu i zbog načina obrane i vođenja rata.
Moji odnosi s Tuđmanom bili su posebno loši i sredinom srpnja 1991. kad me je optužio da tražim opći rat protiv JNA. Ja sam se branio da zagovaram snažne obrambene pripreme jer nam predstoji krvavi rat. Mediji su me oslikavali kao ekstremista koji zagovara opći napad na JNA. 30. srpnja na sjednici Glavnog odbora HDZ-a imali smo žestoki sukob zbog toga. On je govorio da Hrvatska još nije spremna za rat s JNA. Onda je stavio na glasovanje moje navodno stajalište prema kojem ja zastupam opći rat, nasuprot njegovu izvještaju. Jasno da je njegovo stajalište prihvaćeno ogromnom većinom. Čak mi je prije glasovanja rekao neka se kandidiram za predsjednika Republike, pa da vidimo kako ću proći. A ja sam na tom sastanku prenio samo ono što su na famoznom “Osječkom sastanku” govorili lokalni predsjednici HDZ-a, zastupnici i predsjednici općina iz Slavonije, šezdesetak ljudi. Bila je to žestoka kritika upućena državnom vrhu, da su loše napravljene obrambene pripreme, da je Slavonija loše naoružana i prepuštena sama sebi. Bilo je puno bijesa, govorilo se o izdaji, osobito su kritizirali Vekića, Boljkovca, Degoriciju... Tuđman je uzeo kao da ja iznosim vlastita stajališta. Naravno, bilo je i podmetanja da sam ja spiritus movens svega toga. I prošao sam onako kako prolazi glasnik loših vijesti.
Koliko su se brzo odnosi s Tuđmanom popravljali?
Nakon toga došlo je do popuštanja napetosti među nama. Početkom listopada povjerio mi je jednu od najvažniji političkih zadaća, proglašenje nezavisnosti i raskid svih državnopravnih sveza. Ratne sjekire bile su zakopane. 1992. me predlaže za javnog tužitelja. Dok me je nagovarao, rekao je da to prihvatim jer ću postati drugi čovjek u državi, odmah iza njega. Rekao je: Kao Robert Kennedy iza svoga brata predsjednika Amerike. A ja sam mu rekao: Da, predsjedniče, ali oni su obojica ubijeni. Nakon par mjeseci postavio me je za potpredsjednika Vlade s najdelikatnijim zadatkom, borba protiv organiziranog i gospodarskog kriminala.
Kako je 1993. opet došlo do sukoba s Tuđmanom?
Nije došlo do sukoba. Ja sam pretjerao u svojim sukobima s tehnomenadžerskom strujom. Bio je to politički konflikt u kojem su oni mene optuživali da rabim boljševičke metode i uništavam poduzetništvo. A ja sam tražio strogu zakonitost u pretvorbi i privatizaciji, kontrolne mehanizme koji bi spriječili ono loše što se kasnije i dogodilo. Ne znam s kime nisam došao tada u konflikt. Sukobio sam se i s Manolićem, mediji su me opet proglašavali vođom ekstremne stranačke desnice. Tuđman se ustvari tada već sprema na politički odstrel Mesića i Manolića. I što je napravio? Da bi njih neutralizirao, napravio je ravnotežu tako što je od mene, Luke Bebića i Ivana Milasa kao “predstavnike desnice”, iako to Bebić nikada nije bio, kao ni Milas, zatražio da povučemo svoje kandidature za potpredsjednika i članove Predsjedništva HDZ-a na Drugom općem saboru HDZ-a 1993.
Je li istina da ste se rasplakali kad ste morali povući svoju kandidaturu za potpredsjednika HDZ-a?
Nije, ali jesam malo zasuzio. Bio je to za mene veliki emotivni šok. Rekao sam Tuđmanu: Oni koji mene proglašavaju ekstremnim nacionalistom, to su isti ni koji su tebe i mene slali na robiju. Ali, ostao sam potpredsjednik Vlade.
Je li bilo svađe i zbog Branimira Glavaša? Vi ste ga tada branili.
Jesam. U dva navrata sam spašavao Glavaša. Najprije kad je žestoko napao premijera Matešu zbog zanemarivanja Slavonije. Išao je preko svake mjere i Tuđman je odlučio izbaciti ga iz stranke. Kumio sam i molio da ga se samo suspendira. I uspio sam.
Glavaš je nedavno bio u Saboru i sjetio vas se, pred novinarima, kad je ugledao vašu sliku. Očito je da se niste pomirili.
Možda jesmo. Nadam se da je Glavaš prihvatio da ja nisam pokretao, a ni sudjelovao u njegovu sudskom progonu. Politički se jesmo razišli jer je on, stvarajući Savez Slavonije i Baranje, u nacrtu imao regije poput onih u Italiji ili Španjolskoj. A to su ipak države u državi i ja sam bio protiv toga. Uvijek sam mislio da su regionalizmi najopakiji za hrvatske državne interese.
Kad je došlo do sukoba Sanadera i Glavaša, vi ste stali na stranu Sanadera.
Kad je Sanader shvatio da on osniva novu stranku koju samo naziva Savez, izbacili smo ga iz HDZ-a. Nakon toga Sanader i ja išli smo do predsjednika Mesića i Glavaš me nazove i kaže: Što se to zbiva? Ja sam mu rekao: Ništa, nazvat ću te za pet minuta. I nisam ga nazvao. Nisam ga nazvao više nikad.
Kako to razumjeti s obzirom na to da ste upravo vi i Glavaš bili presudni za izbor Sanadera na čelo HDZ-a?
Ja sam svojim političkim autoritetom dao podršku Sanaderu. Iako sam 2000. bio v.d. predsjednika HDZ-a, odlučio sam se ne kandidirati kao što je učinio i Ivić Pašalić. Obojica smo nosili dio negativne prtljage HDZ-a, svaki na svoj način. 2002. sam procijenio da je Sanader najpogodnija osoba.
Glavaš je priznao da je sudjelovao u izbornoj prijevari kojom je Sanader postao predsjednik. Je li to bila izborna prijevara i jeste li u tome sudjelovali?
Nije to bila nikakva prijevara. On je sa zaštitarima, “borbašima”, spriječio da se manipulira glasačkim procesom da bi bio posve regularan. Ja jesam lobirao za Sanadera. Ali, onemogućio sam 50-ak izaslanika koji su bili za Pašalića da dobiju akreditacije jer sam osporio njihovu pravovaljanost. Tri dana smo o tome raspravljali s Pašalićevim izaslanicima i to nije bila izborna prijevara.
Ostali ste uz Sanadera do kraja. Jeste li ipak znali da se sprema na ostavku?
Ne. Dok smo bili u oporbi, Sanader i ja smo bili više od prijatelja. On je bio predsjednik HDZ-a, ali od mene je tražio mišljenje o svemu. Viđali smo se gotovo svaki dan i privatno. Tako je bilo i kad je postao predsjednik Vlade. Naši odnosi se mute 2005. zbog Glavaša. I onda dolazi znamenita Verona. Na konferenciji za novinare lakonski sam rekao da bih ja preferirao Vukovar, a ne Veronu. 25. lipnja je, naime, bio Dan državnosti i išlo se u Vukovar, a Sanader je otišao u Veronu. Želio sam ga nekako zaštititi. Sanader je to doznao u New Yorku i pred Butkovićem i Kuljišem koji su bili s njim kazao: Šeks će letjeti. Kad se vratio, nije želio sa mnom razgovarati. Optužio me da sam ga javno denuncirao kao kriminalca. Tu smo potpuno zahladili odnose, kontakti su bili ledeni i samo najslužbeniji. Više nije bilo privatnih druženja.
Pozvao me k sebi doma tek u proljeće 2007. i tamo je bio Luka Bebić. Tražio je da odustanem od kandidiranja za Sabor u osječkoj izbornoj jedinici. Kao, bit će to debakl za HDZ, ali i fijasko i neslavni kraj moje političke karijere. A mene će on progurati za predsjednika Ustavnog suda. Nekoliko sam dana razmišljao i shvatio da me želi eliminirati. Rekao sam mu – ne. Kandidirao sam se i to je bila veličanstvena pobjeda, osvojili smo šest mandata. Sanader nije bio sretan zbog tog mog uspjeha iako je s tim glasovima uspio formirati vladu.
Tuđmanu sam u četiri oka rekao: Ako treba, borit ću se i protiv tebe i tvojih sumnji u moju lojalnost. Nisam ni urotnik ni veleizdajnik
Kako ste surađivali u novom sazivu Sabora?
Sanader je došao u saborski restoran i nakon ručka zapalio cigaru, prekrižio nogu preko noge, popio gutljaj vina i onako drčno rekao: Znaš, odlučio sam, Luka će biti predsjednik Sabora, on je to zaslužio. Taj ton, taj način, mene je duboko povrijedio. Naši odnosi su bili od tada na ništici.
Kako ste saznali za njegov odlazak?
Zvao me k sebi doma, došao je i Bebić, a tamo su već bili Jadranka Kosor i drugi. Sanader nam je tada rekao da je njegova dionica završena i da o tome nema rasprave te da će dati ostavke na mjesta predsjednika Vlade i stranke. Rekao sam mu: Pa je l’ ti znaš što je to, to će biti ocijenjeno kao kapitulacija i dezerterstvo. Ne možeš se samo tako ponašati, mi smo uložili u tebe, što je s nama, što je s HDZ-om... Za to su znali samo Jarnjak i Jadranka Kosor. Ona je bila kao hibernirana, šokirana.
Što danas mislite o tome?
Teško mi je spekulirati. Kao da je slutio da se protiv njega nešto valja. Mislim da je rezonirao da će ga, ako se pomakne s tih čelnih mjesta, neke gorke čaše mimoići. Je li tu imao utjecaj i neki inozemni čimbenik, ne znam. Možda se na taj način želio zaštititi od nekog mogućeg progona. Možda?
Da je Jadranka Kosor nakon sprečavanja Sanaderova puča i izbacivana iz HDZ-a raspisala unutarstranačke izbore i sazvala izborni sabor, sigurno bi dobila mandat na četiri godine. Tko je pogriješio, jeste li pogrešno procijenili vi kao njen najvažniji savjetnik?
Nakon eliminacije Sanadera ona je imala podršku od oko 70 posto građana. Ja sam joj u jednom trenutku savjetovao da ide na raspuštanje Sabora, prijevremene parlamentarne izbore i na unutarstranačke izbore. Odmah sve jer je micanje Sanadera HDZ-u i njoj osobno visoko podiglo rejting. Na sastanku užeg vodstva stranke ona je to u jednom trenutku prihvatila. Međutim, predomislila se jer je mislila da bismo izgubili previše vremena na izbore te da bismo time omeli ulazak Hrvatske u EU. Ali bilo je savjetnika koje je poslušala u tome da nikakvi izbori nisu produktivni prije završetka pregovora za ulazak Hrvatske u EU.
I onda je na izbornom saboru pobjeđuje Tomislav Karamarko. U kakvim ste odnosima s novim vodstvom HDZ-a?
U korektnim budući da sam vrlo jasno najavio da više ne kanim sudjelovati na izborima niti u bilo kakvom obliku zakonodavne, izvrše ili sudske vlasti. Rekao sam im da više nemam nikakvih političkih ambicija. Na neki način se stopila moja želja i volja s njihovom. Oni su to prihvatili. Zbog tog svog budućeg neulaska u politiku posvetio sam se pisanju memoara. U aktivnoj politici sudjelujem vrlo malim intenzitetom.
Zašto ipak ne želite komentirati aktualne događaje?
Komentiram, ali se ne želim navući na one koji traže da kritiziram vlastitu stranku. Ostale događaje komentiram. Moje geslo od ulaska u aktivnu politiku i u HDZ je da, ako želiš u politici uspjeti, moraš ostati u sedlu, moraš ostati na palubi, moraš prebroditi mnoge situacije s kojima se ne slažeš, poteze koje ne odobravaš. Ako ispadneš iz sedla ili dopustiš da te izguraju, da te bace u more ili da sam skočiš u more, dakle ako sam izađeš iz stranke, više ne možeš ništa napraviti. Rijetki se uspijevaju vratiti. Jedini je to uspio Stjepan Mesić. Svi ostali koji su ispali iz stranke krenuli su u politički zaborav. Ja sam vrhu svoje stranke zamjerio i ne prihvaćam ni dandanas njihovu odluku da zatraže moju ostavku na mjestu potpredsjednika Sabora. Držim da je to bila politička pogreška. Nikakve veze nije imala ta moja funkcija s činjenicom da je došlo do promjene na vrhu stranke. Ja sam se svrstao nasuprot Tomislavu Karamarku i lobirao za Jadranku Kosor. Oni su pobijedili, mi izgubili i nije bilo nikakvog razloga da se od mene traži demisija s mjesta potpredsjednika Sabora. Za to me je predložilo Predsjedništvo stranke, a na Klubu zastupnika, gdje sam potvrđen jednoglasno, za mene je glasao i Tomislav Karamarko, tada kao zastupnik. I na Saboru sam jednoglasno izabran. Nisam htio podnijeti ostavku Klubu zastupnika HDZ-a, samo sam ih obavijestio da se ne opterećuju time jer sam svoju neopozivu ostavku podnio predsjedniku Sabora. Zaključno, u politici moje životno geslo je: “Uz HDZ i u dobru i u zlu. Nikad protiv.
>>Vladimir Šeks: Glavaš će uskoro imati prilike popričati sa mnom
>>Šeks: Ne treba nam Druga republika, naš je temelj Domovinski rat
>>Josipović odgovorio Šeksu: Pitam se tko pije, a tko plaća u HDZ-u
Nije bilo g. Šeksa u medijima, pe je odlučio "izvuči iz čarape" bombastičnu temu da se vidi i čuje. A mirovina? Mislim da se uopće nije trebao reaktivirati nakon one nemoralne igre radi visine mirovine. I u stranci je većć odavno "u sjeni", a obnova postupka g. Glavašu - mogla bi i za njega biti neugodna.