Ne znam kako, ali u šumi sam. Mrak je. Crno crnilo. Hodam oprezno. Da me ne oda neoprezan korak u šumu lišća ili pucketanju globalnim zagrijavanjem natopljene grane. Odjednom se ispred mene pričini silueta. Zastanem. Naprežem tromost oka do puknuća da mi skrati uobičajenu odgodu i što prije mozgu pošalje potvrdu da se netko nalazi ispred mene. Grozne sekunde iščekivanja. A da i ne znam koga ili čega se bojim i od koga ili čega se krijem. Umjesto čuda mjesec se nekako probije između niskih oblaka i kaleidoskopski svjetlucavo pretrči preko stabala. Prepoznah siluetu. Naslonjen na drvo, s puškom u ruci vreba Miro Bulj. Izgleda narodski stameno, odlučno, profil kao isklesan iz dijela Baščanske ploče, neslomljiv. Podsjeti me na Tomislava iz Nazorove pjesme koji gonja Mađare i dovikuje im preko Drave: "Susjede, dom si na svojemu gradi..." No umjesto epike Bulj mrmlja nešto posve drugo. Usudih se napraviti korak-dva naprijed jer ne znam čujem li dobro. Ali da, odbijajući se od stabala, do mene se dokotura Buljev glas koji ponavlja: "Ja znam da život na granici je opasan i tvrd, al' moje ime ovdje odsad znači pravda... ja sam Bulj... ulj... ulj..." Trgnem se na ovo zadnje "...ulj" i probudim se u znoju.
Podržavam naoružani narod. Mala dilema je samo to treba li oružje podijeliti i Srbima u selima u Hrvatskoj?
Otvori KEKS Pay
