Rijetki su sportaši i treneri koji su došli iz inozemstva raditi u Hrvatsku privukli toliku pozornost medija, cijele javnosti i navijačkog puka kao dolazak proslavljenog rukometnog asa Veselina Vujovića (53) na čelo Rukometnog kluba Prvo plinarsko društvo Zagreb.
Legendarni Vujo, kojega smatraju jednim od najboljih rukometaša u povijesti tog sporta i izvrsnim trenerom koji je do sada kao trener vodio Ciudad Real, rukometnu reprezentaciju Srbije i Crne Gore i skopski Vardar, svojim eksplozivnim karakterom na terenu i sportskom drskošću da nikome ne priznaje da je bolji od njega i njegova kluba dok to ne dokaže na terenu, trgnuo je rukometaše Zagreba iz letargije i pretvorio ih u lavove koji u Areni nisu ustuknuli ni pred najboljim klubovima kao što su Kiel i Pariz. Njegova trenerska drskost, ali i činjenica da je u tom sportu legenda, vratili su i publiku na tribine te posijali nadu da će Zagreb povesti tamo gdje mu je i mjesto – u sam vrh klupskog rukometa.
– Mislim da za ovu polusezonu ja, klub i igrači zaslužujemo prolaznu ocjenu. Napravili smo puno, ali ima još toga puno što trebamo odraditi da bi mogli reći kako smo napravili pravi posao.
Kakvi su vaši dojmovi nakon tri mjeseca života u Zagrebu?
– Moj dolazak je na neki način mogao imati i negativnu konotaciju zbog toga što je Hrvatska već odavno ostvarena kao rukometna nacija koja iza sebe ima odlične rezultate i jako dobre trenere. I sada da im dođe jedan trener iz Crne Gore ili Srbije, a mogle su se tu umiješati i priče o nekim drugim glupostima. Međutim, sve je to palo u vodu nakon naših pobjeda u Ligi prvaka. Ne mogu reći da sam došao u ekipu koja je bila u raspadu. Treneri koji su radili prije iza sebe su ostavili dobro utreniranu ekipu. Svi koji su o meni pisali otkako sam došao u Zagreb, nikada nisu izvukli nešto krivo iz konteksta. Imam osjećaj kao da su mi svi u Zagrebu željeli dobrodošlicu.
Gobac sve plaćao
Kako je došlo do vašeg prelaska u Zagreb?
– Pozvao me Zoran Gobac s kojim sam prijatelj već desetljećima. Tijekom svih ovih godina održavali smo kontakte, a kada sam igrao u Barceloni i odlazio na pripreme reprezentacije u Sloveniju uvijek bi me na zagrebačkom aerodromu dočekao Gobac s rent-a-carom. Sve mi je bilo plaćeno. Uvijek je prema meni bio korektan, čak je imao ideju dovesti me iz Barcelone u Zagreb kako bih tu završio igračku karijeru. Međutim, prilike nisu to dozvolile.
Hrvatska je rukometna zemlja u kojoj navijači cijene ljude koji su u rukometu osvojili sve što se može osvojiti, koliko je to utjecalo na vašu dobrodošlicu?
– Ta moja osobna rukometna karta bila je velika olakšica kod moga dolaska. Ljudi su me u gradu, na tržnici, granici, u kafiću zaustavljali i pozdravljali se sa mnom. Sjećaju se starih vremena i kažu da su uživali u mojim igrama, da su navijali za mene, da su mi se divili.
Ljudi vas smatraju jednim od najboljih rukometaša svih vremena...
– To je stvar ukusa. Logično je da će ljudi s ovih prostora među tih deset najboljih staviti Ivana Balića i mene. Ponosan sam zbog toga. Ne volim se uspoređivati. Smatram da je mercedes najbolji automobil na svijetu. Ali model od prije trideset godina i ovaj danas ne mogu se uspoređivati. Svakoga bih ostavio u svome vremenu jer je nezahvalno reći da je netko najbolji svih vremena.
Hrvatska predvodnik
Kao igrač bili ste upečatljivi po svojim izvrsnim igrama, ali i izgledu.
– Pred SP 1982. u Njemačkoj mi igrači na pripremama odlučili smo da se ne brijemo dok traju pripreme, da ne gubimo vrijeme svakog jutra na uređenje lica. Nakon toga odlučio sam zadržati tu bradu, a poslije mi je postala imidž ili zaštitni znak. Možda ja ni u jednom elementu rukometa nisam bio najbolji igrač na svijetu, ali kada se uzme moj prosjek igre u obrani, vizije u napadu, asistencija, karaktera i drugih osobina, u svemu tome imao sam visoke ocjene. Možda danas na ulici ne biste prepoznali Isakovića ili Vukovića koji su bili fenomenalni igrači. Ali brada je bila poistovjećena s Vujovićem. Nije bilo mnogo sportaša koji su s bradom napravili takav rezultat kakav sam napravio ja.
Što ste to usadili Zagrebovim igračima da su proigrali otkako ste vi došli? Izgleda kao da ste janjce pretvorili u vukove?
– Oni su to imali u sebi. Od igrača tražim da u svakoj utakmici daju sve od sebe i, ako je protivnik bolji, neka mu čestitaju. Ali, nikome ne priznajem da je bolji od nas samo zato što je favorit u novinama ili kladionicama.
Zbog čega je Hrvatska u rukometu ispred ostalih zemalja bivše države?
– Hrvatska je, zahvaljujući spletu okolnosti i sjajnoj generaciji Balić, Metličić, Lacković i drugih rukometaša, odskočila u igračkom i organizacijskom smislu. Srbija ima ogromnu bazu i nevjerojatan potencijal, ali nemaju strategiju i trenerski kadar na visokoj razini. U Crnoj Gori je najlošije kada je u pitanju klupski rukomet, ali imaju nekoliko vrlo dobrih mladih igrača. Makedonija je napravila bum kroz Vardar i Metalurg. Nažalost, Metalurgu sada ne cvjetaju ruže. Imaju nekih problema. Regionalna liga u rukometu dobra je zamisao jer nijedna zemlja nema više od dva kvalitetna kluba.
Kakav je bio vaš odnos s Linom Červarom dok ste igrali u istoj ligi u Makedoniji?
– U početku je bio izuzetno korektan. U makedonskoj ligi međusobno smo se uvažavali. Međutim, u jednom periodu gospodin Červar počeo je gledati samo vlastite interese. Za četiri godine našeg zajedničkog boravka u Skoplju četrnaest igrača Vardara prešlo je u Metalurg. To pokazuje koliko je bilo korektnosti između ta dva kluba. Ja sam kao trener Vardara uzimao sve one igrače koje Metalurg nije htio i s njima osvajao prvenstva i kupove. Onda je između nas došlo do jednog verbalnog dvoboja u kojemu sam upotrijebio žargon neprimjeren meni kao treneru i pedagogu. Na sreću, to je izišlo u novinama i potaknulo me da razmislim malo o sebi i svom ponašanju. Kolegi Červaru sam se ispričao, tako da se mi otad podnošljivo preziremo. Sada imamo korektan odnos. Mala bara, mnogo velikih krokodila... ha, ha, ha!
Zašto srpski klupski rukomet ne može pratiti ostale na prostoru bivše države?
– Stvar je u tome što Hrvatska, Slovenija i Makedonija još uvijek nalaze sredstva da svoje najveće talente zadrže ili da im se neki proslavljeni asovi vrate u klubove. Iz Srbije najbolji klinci odlaze sa 16-17 godina.
Zabio 18 koševa Bosni
Što je s vašom Metaloplastikom?
– Ona je stabilan prvoligaš u srpskoj ligi. Ljudi iz SEHA lige razmišljali su da ih pozovu jer nigdje kao u Šapcu se ne živi za rukomet. Dvorana je stalno puna.
Kako ste postali rukometaš?
– Moja prva ljubav oduvijek je bila košarka. Želio sam postati košarkaš. Međutim, jednom su me u osnovnoj školi na Cetinju zvali da uskočim u rukometnu ekipu jer im je nedostajalo igrača. Pobijedili smo i za dva dana igrala se druga utakmica pa sam im ponovno uskočio. Međutim, i dalje sam igrao košarku. Lovćen je igrao protiv Bosne u Kupu. Uvalio sam im 18 koševa. Iz Bosne su me pozvali da dođem u Sarajevo, valjda su računali da bih bio solidan košarkaš. No, kada sam trebao otići istog dana započinjale su pripreme kadetske rukometne reprezentacije. Umjesto u KK Bosnu, otišao sam na pripreme reprezentacije i tako zauvijek rekao zbogom košarci. Kroz košarku dobiješ jednu finoću, kreativnost, mekoću, a kroz rukomet dobiješ čvrstinu. Mene samo živcira što loš košarkaš može biti dobar rukometaš.
Jeste li prežalili što niste ostali u košarci?
– Odavno. Ne vjerujem da bih u košarci postigao ovo što sam postigao u rukometu iako sam bio na vratima Bosne.
>> Je li Veselin Vujović nastavljač hrvatsko-crnogorske tradicije?
E moj Vujo, unatoč svim tvojim igračkim uspjesima kao trener si mali miš u odnosu na Lina.