Već mjesecima moja obitelj i ja, naši prijatelji, njihovi znanci, znanci njihovih znanaca živimo u strahu. Do nas dopiru i vijesti iz drugih gradova, čak i iz manjih mjesta, u kojima je situacija slična, a to znači sve gora i gora. Bojimo se kako će sve završiti i hoćemo li na kraju biti nadjačani, nadbrojani, nad-obojani. Razlog posve otvorenoj bojazni su sve veće i veće skupine došljaka koje prolaze našim ulicama.
Počelo je gotovo nevino (kad sad gledam iz ove situacije). Pojaviše se odnekuda ljudi toliko drukčiji od nas, ali ispade da su samo prolazili. Gledali smo jedni druge više sa zanimanjem, gotovo sa znatiželjom, s tim da im je na licima moglo biti iščitano strahopoštovanje prema onome što vide. Njihova malobrojnost, naša dominantnost i uređenost sredine u koju su došli mora da su ostavljali dubok utisak na njih, što je odavalo i stanje države iz koje su dolazili. Ako su te države uopće i postojale. Čak im je i izgled otkrivao težinu jada od kojeg bježe pa se neki od nas smilovaše, dali im ponešto hrane, vode, što oni uzimaše s nepovjerenjem, oprezom i onim primitivnim načinom izraza zahvalnosti u kojem se miješaju hvala i odbij. Sve si sada mislim da su tu i počele naše teškoće, dobrota i briga možda su i bile razlog da se pronese glas kako ovdje žive dobroćudne budale koje su spremne stvari podijeliti s drugima.
Došljaci se već pomalo, drugi bi rekli lukavo, pokušavaju uklopiti u domaće redove
Otvori KEKS Pay
