Poslije uspostave NDH 10. travnja 1941. protiv komunista su u početku poduzimane samo sigurnosne mjere praćenjem njihova kretanja. Pojedinačno su uhićivani i zadržavani u pritvoru na nekoliko dana, no nije bilo ubojstava i slanja u logore. Većeg i organiziranijeg progona komunista još nije bilo, a jedan od razloga za to bio je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju koji je sklopljen 23. kolovoza 1939. i vrijedio je za Njemačku i njezine saveznike.
Međutim, poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., vlasti NDH mijenjaju odnos prema komunistima i dolazi do većih uhićenja. Tada je redarstvo NDH pojačalo nadzor nad kretanjem određenih osoba, uglavnom komunista registriranih na popisima policije bilo iz ranijeg razdoblja bilo sastavljenih na temelju prokazivanja ustaških agenata i doušnika.
Strijeljanja komunista
Od tada su sve do prve polovice 1942. osobito u Zagrebu često izvođena strijeljanja redarstveno utvrđenih komunista za odmazdu zbog pojedinih atentata ili većih sabotaža. Gestapo je dovodio ustaškom redarstvu i instruktore, kako bi specijalno obučili nove ustaške agente koji još nisu imali iskustva u borbi s Komunističkom partijom i SKOJ-em.
Jedan od njih bio je i Ljudevit Tiljak kojeg je Gestapo iz Beograda doveo ustašama za instruktora u Zagreb. Tiljak se cijeli život studiozno bavio komunističkim pokretom i imao je čitavu mrežu konfidenata koji su radili za njega još u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je poznat po tome što dobro pamti fizionomije ljudi, pogotovu komunista, kojima je uvijek kada bi odlazili iz zatvora govorio: “Nadam se da ćemo se opet vidjeti”. Tiljak je kao dobar poznavatelj komunističkog pokreta i mnogih prijeratnih komunista bio velika opasnost za zagrebačke komuniste koji su ga zato i likvidirali 4. srpnja 1941. godine. Ustaške vlasti su kao odmazdu za to ubojstvo 9. srpnja iste godine strijeljale deset komunista iz logora Kerestinec te su to oglasom obznanile.
Međutim, kasnije su promijenjene metode rada redarstva jer je i šef redarstva Eugen Dido Kvaternik smatrao da nije politički oportuno, napose prema komunistima Hrvatima, provoditi drastične mjere kao što su stavljanje pred prijeke sudove i izricanje najtežih kazni. Tijekom 1942. Eugen Dido Kvaternik naredio je nove smjernice redarstvenog rada. Prema tim smjernicama, trebalo je nastojati pridobiti za obavještajni rad svakog komunista koji se tijekom istrage pokaže spremnim za suradnju.
Prema uputama koje su s time u vezi dobili upravitelji i nadstojnici redarstva, morali su naročitu pažnju obratiti na niže pozicionirane partijske dužnosnike, primjerice na one koji su prikupljali Crvenu pomoć ili sanitetski materijal. Bilo je naređeno da se takve, ako se za njih sazna tijekom istrage ili obavještajnim putem, i ne uhiti, već ako ima mogućnosti da ih se pridobije za suradnju. Nakon što bi se pojedinci obvezali na suradnju, dotični referent ili upravitelj puštao bi ih na slobodu. Tih su se uputa držali naročito u Zaštitnom redarstvu u Zagrebu. Na taj je način pušteno više komunista na slobodu. Rezultati takvog rada u početku su bili neznatni, mnogi tako pušteni na slobodu odbjegli su u partizane, što ni u kojem slučaju nije bio cilj jer se redarstvo, barem u to vrijeme, nije bavilo partizanskim pitanjem prepuštajući to vojnim ustaškim i domobranskim postrojbama.
Rast partizanskog pokreta
Od početka 1943. izvještaji i analize pojedinih tijela i ustanova NDH sve više konstatiraju stalan porast partizanskog pokreta na čitavom području države. Područje NDH se sve više smanjivalo i položaj ustaškog režima je slabio bez obzira na poduzimane mjere. Razvoj događaja je pokazao da je komunistički odnosno partizanski pokret na čelu s Titom postao glavni politički i vojni protivnik NDH. Vlasti NDH sve više su svoju pozornost usmjeravale na Tita, vođu partizanskog pokreta. Uz Nijemce i ustaške i domobranske postrojbe u potjeru za Titom uključilo se i redarstvo i oružništvo NDH. Naime, Wehrmacht, koji je imao ispostavu u Beogradu, u svojem je arhivu još od kolovoza 1941. imao karton s podacima o Ivanu Brosu. U njemu je pisalo da je Ivan Bros po zanimanju mehaničar, rođen u Kumrovcu, i da je komunist koji je više puta osuđivan te da je njegovo ilegalno ime Tito.
I Gestapo u Beogradu imao je neke ne potpuno točne podatke o Josipu Brozu, odnosno Titu. Iz njih je proizlazilo da je po zanimanju radnik, vjerojatno grafički slagar, da se školovao u Moskvi, da ima između 40 i 50 godina, da je visoka stasa, da ima crnu kosu i tamnosmeđe oči. Dalje se navodi da je “osim elegantnog odijevanja, bez posebnih karakteristika”.
Pored potraga za Josipom Brozom Titom i istaknutim komunistima redarstvo i oružništvo NDH tragalo je i za četničkim vođom Dragoljubom Dražom Mihailovićem. Naime, još od kraja 1941. pretpostavljalo se da će se Draža Mihailović prebaciti na područje NDH, odnosno u istočnu Bosnu. Tako je Vrhovno oružničko zapovjedništvo 13. prosinca 1941. Zapovjedništvu 4. oružničke pukovnije u Sarajevu u predmetu “Potjernica za Dražom Mihajlovićem” dostavilo sljedeće podatke: “Stožer Draže Mihajlovića zarobljen je 20 km jugoistočno od Valjeva.
Sam Mihajlović pobjegao je iz Užica, vjerojatno u pravcu zapad ili sjeverozapad. Kod prelazka granice odmah ga uhvatiti. Nagrada 200.000 dinara. Prednje se dostavlja s molbom na znanje i poduzimanje potrebnih mjera za hvatanje imenovanog čim se pojavi na našem području”. Više o tome u novome broju VP-a.
>> Peti dio feljtona: Kako je Jure Francetić izbio na Drinu
