Tiapo, Tiapo, jesi li jeo? – upitao me nakon doručka Wang, jedan od naših kineskih domaćina. Wang je došao po nas u hotel kako bi nas proveo Guangzhouom, golemim gradom na jugu Kine. No mene je, više od uzbuđenja što ćemo obilaziti taj višemilijunski grad, šokiralo kada me nakon deset minuta ponovno isto upitao:
– Tiapo, jesi li jeo? Pogledao sam ga u čudu i odgovorio: – Pa zašto me to opet pitaš, rekao sam ti već da sam se najeo?
– Kada te u Kini pitaju jesi li jeo, u stvari te pitaju jesi li dobro. Nama su jako važni obroci jer, kada netko pojede, znači da mu je dobro. I nemoj se ljutiti što te zovem Tiapo jer na kineskom Diab znači Tiapo – opravdao je svaku svoju riječ Wang, ne želeći da se uvrijedim zbog bilo čega. Jer njima je, shvatio sam to ubrzo, gostoprimstvo svetinja.
Moram priznati da me, iako sam proputovao mnogo zemalja svijeta s različitim kulturama i običajima, način komuniciranja Kineza ugodno iznenadio. Već prvog dana bile su pobijene sve predrasude s kojima sam stigao u ovu zemlju. Moja novinarska avantura po Kini, zajedno s kolegom Elvisom Sprečićem, trajala je 12 dana. Proputovali smo više od pet tisuća kilometara i posjetili brojne gradove, sela, kulturne znamenitosti i uspjeli, iako u kratkom vremenu, upoznati Kinu u pravom svjetlu.
U blizini Hong Konga
Naša prva destinacija bio je grad Guangzhou, glavni grad kineske provincije Guangdong. Nalazi se na jugu Kine, u zaljevu koji je poznat pod imenom Biserna rijeka (zajedničko ušće rijeka Xi Jiang, Bei Jiang i Dong Jiang). Smješten je u blizini Hong Konga, u jednom od najnaseljenijih i najrazvijenijih područja Kine.
Guangzhou je treći kineski grad po veličini s više od 15 milijuna stanovnika. Zovu ga kineski Los Angeles iako je nekada bio opisivan kao grad s katastrofalnim urbanističkim planom, neboderima kojima se ne nazire kraj, ružnom arhitekturom i prometom začepljenim ulicama. No danas je to pravi poslovni centar s brojnim neboderima.
Kinezi imaju nevjerojatnu filozofiju – vjeruju da je jedini način za približavanje kultura i naroda preko radijskih valova. Tako je Kineski radio Internacional jedini državni radio namijenjen inozemstvu u Narodnoj Republici Kini. Osnovan je još davno, 3. prosinca 1941. godine. Radio svakog dana emitira 1520 sati programa na 65 stranih jezika i šalje signal u cijeli svijet. Kako bi pravodobno izvještavao o domaćim i stranim događajima, pored dopisništva u zemlji, radio je uspostavio i 30 dopisništava u različitim krajevima svijeta. U sklopu radija Internacional 28. veljače 2008. godine osnovana je i hrvatska redakcija, i to nakon što je hrvatski jezik dobio svoj međunarodni status. Prije toga bio je dio srpsko-hrvatske redakcije koja je osnovana još u vrijeme bivše Jugoslavije. Ta je redakcija prvi i jedini medij na hrvatskom jeziku u Kini.
Trenutačno radio svoj program emitira prema Hrvatskoj i njezinim susjednim zemljama. Svaki dan uživo emitira sat vremena na web-radiju te dva sata kratkovalno u Zagrebu. Uz radio i web-stranicu, redakcija objavljuje i časopis u Hrvatskoj pod nazivom Zlatni feniks – Glas CRI. Na svim tim platformama, web-stranici, web-radiju, na radiju i u časopisu, mogu se doznati brojne informacije o Kini na hrvatskom jeziku.
Za vrijeme našeg boravka u toj zemlji posjetili smo hrvatsku redakciju i razgovarali s hrvatskim i kineskim novinarima koji rade u njoj. Ono što vrlo zanimljivo – dvije kineske novinarke uzele su hrvatska imena. Jia-Ji sada se zove Dunja, a Wang-Mu se zove Janja.
U redakciji smo zatekli i dvoje Hrvata, Franju Marinića iz Slavonije i Mašu Borak iz Zadra.
– U Kini sam već tri godine. Došla sam studirati kineski jezik, a zatim sam se zaposlila. Uglavnom, bavim se kineskim jezikom i kulturom. Ovdje radim već dvije godine. Želja mi je ostati ovdje, ali kao Zadranki nedostaje mi more, kave s prijateljicama... Mogu vam reći da sam se potpuno prilagodila na život u Kini. Zbog velikih gužvi ne koristim auto, već se vozim biciklom – kazala je Maša.
Slavonac Franjo došao je u Kinu trbuhom za kruhom i nije požalio.
– U početku je sve to bio pravi šok, ali sam ubrzo zavolio svoj novi grad, novu zemlju i ljude kojih ovdje ima iz cijeloga svijeta. Hrana u Kini je odlična, a ljudi koji su došli iz drugih zemalja imaju sličnu priču kao i ja – kod kuće nije bilo posla i došli smo svi ovamo u potrazi za boljim životom. Nakon samo tri mjeseca rada javili su mi se ljudi iz hrvatske redakcije Međunarodnog radija Kine s pitanjem želim li doći raditi kao novinar, voditelj i lektor hrvatskog jezika. Tu mi je odlično. Prosjek godina u redakciji je 27 pa je atmosfera poprilično ugodna i jako je lijepo raditi s novim kolegama – kaže nam Franjo.
Šećući se ulicama Guangzhoua, imao sam osjećaj kao da sam negdje na Bliskom istoku jer Kinezi imaju temperament kao i Arapi. Kada međusobno razgovaraju, toliko su glasni i žučni da se stječe dojam kao da se svađaju. Kada razgovaraju na mobitel, toliko su glasni da se čuju na 50 metara.
Kinezi kišobran koriste u svim vremenskim uvjetima: kad pada kiša, kad je sunce, ali i kada je oblačno. Wang mi je objasnio da je kišobran postao dio kineskog imidža.Izrazito su vješti trgovci, ne sjede samo u svojim trgovinama čekajući da im kupac uđe, već sami izlaze na ulice i dovlače mušterije. Zanimljivo je kako i frizeri rade na takav način. Vidjevši moju dugu pletenicu, frizerka je doslovce potrčala za mnom nudeći mi usluge u svom salonu. Objasnila mi je da za 150 kineskih yuana mogu dobiti novu frizuru, depilaciju i čupanje obrva. Na moju primjedbu kako nemam potrebe ni za čim osim možda za frizurom odgovorila je kako u Kini mnogi muškarci koriste kompletne usluge, isto kao i žene.
Kinezi su dosta striktni što se tiče konzumacije jela: obroci moraju biti u isto vrijeme svakog dana. Iako imaju fantastičnu kuhinju, teško mi se bilo priviknuti na njihovu hranu s dosta ulja i ljutih začina.
Odvikavanje od mobitela
Imaju nekoliko običaja na koje se teško naviknuti. Primjerice, slušajući podrigivanje nakon jela, mislio sam da se radi o nekakvom neobičnom natjecanju. Međutim, to je njima normalno nakon obroka. Neobično je i njihovo pljuvanje po ulici, Kinezima također uobičajeno, a kako su mi objasnili – služi im kao neka vrsta čišćenja organizma.
Iako je danas cijeli svijet opsjednut mobitelima, Kinezi u tome prednjače. Nemoguće je vidjeti Kineza bez mobitela u ruci, vozio on autobus, automobil, bicikl ili motor, ili pak sjedio na blagajni u trgovini. U restoranima i kafićima koje smo posjetili parovi i prijatelji koji sjede za stolovima uopće ne komuniciraju, već cijelo vrijeme tipkaju po mobitelima. Da je stanje alarmantno, dokazuje i činjenica da je kineska vlada jedina na svijetu otvorila centar za odvikavanje od mobitela kamo roditelji masovno vode svoju djecu, ali ima i mnogo odraslih koji su izgubili svoje radno mjesto ili im se dogodila nekakva tragedija zbog mobitela.
Još jedna nevjerojatna stvar koja Kineze čini specifičnima jest izbjegavanje brojke 4. Izgovor tog broja sličan je izgovoru riječi smrt. Izbjegavaju ga toliko da ga nema čak ni u hotelima pa četvrte katove obilježavaju s 3A. S druge strane broj 8 im je sretan i njega koriste i gdje treba i gdje ne treba.
Guangzhou je nevjerojatno impozantan grad, pun visokih nebodera od kojih ne znaš izabrati ljepši. Najimpresivniji je svakako toranj Canton čija je gradnja koštala 450 milijuna dolara. Sa svojih 600 metara Canton je najviša građevina u Kini i četvrta najviša samostojeća struktura na svijetu. Na 180 metara nalazi se otvoreno šetalište, a tristotinjak metara iznad ugrađena je ogromna opservacijska paluba. Interijer uključuje restorane, prostorije za igranje, prodavaonice, prostorije za održavanje konferencija kao i 4D kinodvorane.
Kapsulama se do vrha dođe za 30-ak sekundi i ne preporučuje se onima slaba srca. Odozgo se pruža spektakularan panoramski pogleda na Guangzhou koji je primjer kineske raskoši, marljivosti, kulture, i ono što je jako važno – beskrajne privlačnosti.
