'Tuđmanu ne pakovati' isposlovao je Krleža

Konfuzan i bezvrijedan tekst. Što drugo i može biti kada za cilj ima kompromitirati dva velika intelektualca (Krležu i Matvejevića) za račun nekih obračuna nedoraslog duha. Trpati Tuđmana u priču - smiješno. Krleža je za Tuđmana bio nedosanjana veličina. Do smrti. Matvejević je intelektualac europskih dimenzija, za razliku od Aralice i Despota koji su iskompleksirani provincijalci.

Matvejević je sam jen u nizu brojnih koji o pokojnom predsjedniku piskaraju na temelju onog kaj im je Bara došapnula na placu. Na taj način sam iskazivaju gorčinu il jer im Yuge više ni il kaj ih nebu nitko pamtil dok bu pokojni Franjo uvijek bil naš prvi (i za sad jedini pravi) hrvatski predsjednik !!!

....Krleza se zadovoljava ulogom pocasnog gosta na svecanostima...kako je to do srzi precizno, postavljena dijagnoza sindroma Krleze! Okupan naklonoscu druga Tita (ljubicice bijele), izjeden ljubomorom na Andricevu Nobelovu nagradu....

Kada je za druga najvažnije djelo PREPISANI 'brevijar' ( u njemu nema ničeg što već ne bje objelodanjeno ... čak i u najobičnijm vvodiočima za nautičare!), kad aznammom kako je jugonostalgičar i još puno toga što nema veze s knjoževnošću, uistinu je teško očekivati da takav čovječuljak može prihvatiti Istinom činjenicu da su i Aralica i Pešorda veliki Hrvatim, a ne kako je drug to želio da su - 'kvislinški pisci' za što je po prijavi Pešorde, 2. 11. 2005. Matvejević proglašen krivim za zlodjelo klevete i osuđen! ... 'Intelektalac'? Naravno, judgonostalgičarsko piskaralo!

“Smrad trulih lešina” - Nomen est omen. Vokabular literarnog pinča najbolje govori o veličini i kvaliteti njegovog ukupnog opusa. Nema tu puno oscilacija, sve od početka do kraja je manje-više, šuć-muć pa prolij. U Hrvatskoj se nije baš za hvalitije baš za hvaliti titulom najčitaniji, najprodavaniji i sl. jer time stupate u rang književnih veličina jedne Nives Celzius dobitnice književne nagrade "Kiklop". Velika je sreća da je gospođa Tuđman vrijedno skupljala pribilješke svojeg supruga i iste predala Aralici kao topovski karteč, kojim bi imao raznijeti bjelokosnu kulu Matvejevića, spram kojega potpuno opravdano osjeća inferiornost i gorčinu cijankalija koji ga guši na svaki spomen Predraga Matvejevića. Krleža više nije predmet Araličine književne kritike, već sredstvo odmazde za gromadu koja ga je svojim Mediteranskim Brevijarom dotukla. Mali akademik Ivica, ne mogavši otrpjeti boljega od sebe, pokušava uz svoju mecenu (njen muž ga je snagom svojeg autoriteta ugurao u društvo (ionako prekobrojnih) akademika) skuhati paprenu čorbu, od koje bi Matvejević trebao rigati vatru poput aždaje. No argumenti su mu šupljikavi poput škriljca, čak slabiji od dugo skrivanih stihova Franje Tuđmana . Hvala gospođi Ankici da ih je sačuvala za čovječanstvo. Ove je prilike zgodno prezentirati jedno Tuđmanovo poetsko remek djelo iz genrea Psihijatrijska poezija: BITI I MNITI SVEMIROPOLISNO Univerzalnost svekolike kakvoće: duhovnosti neopredmećene, ljepote neotuđene, neosiljene mirnoće. U sazvježđima su snovi i slutnje uljudbe (drevne i) nove: u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti da obzorja svemiropolisa zamamna na orisu horizonta još maglena u vidozorju duhovnih muževa što stazama trnja i otrovanih ruža ustrajahu u raspeću svoga duha do zrenja sveta, daleka i nedohvatna. Umjesto čeprkanju po smradu raspadnutih lešina, bolje bi bilo g, Aralici da slijedi poetsku putanju rasnog pjesničkog nerva, svojeg dobročinitelja, diva pisane riječi, dr. Franje Tuđmana.

Matvejevićevi tekstovi su smeće , ali će zato Despotove knjige ući u antologije svjetske književnosti .