Trumpov mandat ili neće završiti mirno do kraja, ili neće završiti dobro po Sjedinjene Američke Države. Nepodnošljiva lakoća laganja – a laganje je jedino čime se predsjednik Donald Trump konzistentno bavi otkako se uselio u Bijelu kuću – dovest će do kraha, ili Trumpa kao predsjednika ili Amerike kakvu poznajemo. I taj krah neće biti nimalo ugodan.
Laž je bila jedan od temelja Trumpove kampanje, no postojala je nada da će Trump kao predsjednik biti drukčiji od Trumpa kandidata. Ne računajući, dakle, sve laži u kampanji, ako počnemo od trenutka stupanja na dužnost, već na dan predsjedničke inauguracije bilo je jasno u kojem smjeru ide Trumpova administracija. Prijepor oko broja ljudi na inauguraciji možda se činio kao zabavna zgoda, pogotovo kad je Trumpov glasnogovornik Sean Spicer tvrdio da je Trump imao “najveću publiku koja je ikad svjedočila predsjedničkoj inauguraciji i točka!”, unatoč prilično jasnim fotografijama koje pokazuju suprotno: da je masa na Trumpovoj inauguraciji bila manja nego na Obaminoj osam godina ranije.
Ali prijepor oko mase na inauguraciji nije bio nimalo bezazlen. Čini se da je na tom slučaju Trumpova administracija pokušala uspostaviti svoja pravila igre. Prema novinarima koji izvještavaju iz Bijele kuće, ta pravila su trebala glasiti: mi ćemo vam govoriti stvari koje su očito pogrešne i lažne, a vi nećete imati priliku postavljati pitanja i istjerati istinu na čistac jer ćemo vas ušutkati optužbama poput one da ste “neprijatelji naroda”. Prema američkim biračima, ta Trumpova pravila igre, iznesena po prvi put na slučaju brojanja publike na inauguraciji, trebala su glasiti ovako: kome ćete vjerovati, svom predsjedniku ili svojim očima?
Dilema tako postavljenog pitanja možda se čini blesavom, jer svatko sa zdravim očima i mozgom valjda bi odabrao ovo potonje. Ali proračunatost takve dileme je u procjeni da će Trumpovi birači, koji su ostrašćeniji, očaraniji i zasljepljeniji svojim političkim miljenikom više nego bilo tko bilo kojim drugim političarem, odabrati vjerovati Trumpu.
Suočeni s takvom dilemom, Trumpovi birači koji odaberu vjerovati da je broj ljudi na inauguraciji mnogostruko veći nego što to prikazuju fotografije vjerojatno će tijekom Trumpova mandata slijepo vjerovati svakoj tvrdnji svog predsjednika, pogotovo u primjerima koji nisu tako brutalno jednostavni i u kojima s druge strane ne postoje fotografski dokazi da Trump ne govori istinu.
Tako je na primjeru inauguracije Trump ojačao polarizaciju između svoje biračke baze i ostatka SAD-a. Ako uzmemo da njegova baza čini trećinu birača (trenutno, prema istraživanjima, Trumpove postupke odobrava 34 posto Amerikanaca), to ne znači nužno da mu ostale dvije trećine SAD-a nimalo ne vjeruje. Unutar te dvije trećine ima i onih koji vide i shvaćaju kad Trump laže, ali ima i onih koji jednostavno ne mogu prepoznati (ili se ne zamaraju time) kad Trump laže, a kad govori istinu. Trumpova politika na taj način stvara sve dublji jaz između Trumpovih slijepo odanih pristaša i njegovih protivnika kojima smeta tako olako gaženje istine, vladavine prava i demokracije, ali stvara i velik sloj društva koji je jednostavno indiferentan, koji nema volje pobuniti se protiv promoviranja laži kao principa vladanja Amerikom. A to je vrlo opasan put.
Nakon što je na inauguraciji uveo takva nova pravila igre, Trump je samo nastavio igrati po njima.
Nije ga briga što za tvrdnju da je njegov prethodnik Barack Obama naložio njegovo prisluškivanje tijekom kampanje nema nikakvih dokaza, jer zna da onaj dio Amerike koji mu je slijepo vjerovao pored zdravih očiju na inauguraciji nužno mora vjerovati i ovoj tvrdnji. Kad ga uhvate u laži, Trump jednostavno i dalje laže: ili osporava da je uhvaćen u laži, ili promovira neku sasvim desetu, podjednako zapaljivu neistinu.
Na taj način unosi ogroman razdor u svoj vlastiti narod, korača putem propasti (ili vlastite propasti kao predsjednika, ili propasti Amerike), ali i stvara negativni presedan za ostatak svijeta, posebno za Europu. Svaki beskrupulozniji političar može ono što se događa u Americi shvatiti kao otvoreni poziv da zaigra prljavo, još prljavije i beskrupuloznije nego dosad.
Uvijek je bilo laganja u politici, ali do neke mjere uvijek je društvo držalo do koncepta istine, i vjerovanja da istina oslobađa i kad-tad pobjeđuje svako zlo. Nikad se koncept istine u politici nije tako olako vukao po blatu, a koncept laži bio tako besramno promoviran u svakodnevnom životu, u politici i odlukama koje se tiču ne samo milijuna Amerikanaca nego i milijardi građana ovog nikad povezanijeg svijeta.
