Svaki predsjednik vjeruje u svoju moć mijenjanja svijeta, no Donald Trump nadmašuje svoje prethodnike u osjećaju osobne svemoći. Međutim, 47. predsjednik suočava se s izazovima u ostvarenju svojih ambicija. Iako Trump može utjecati na tehnološke divove i institucije poput Harvarda, neki svjetski lideri pokazuju se otpornima na njegove metode. Vladimir Putin, unatoč američkim naporima za okončanje rata u Ukrajini, nastavlja ignorirati i ponižavati Trumpa. Ruski mediji sada ga prikazuju kao glasnog, ali neefikasnog vođu. Trump je također podcijenio složenost kineske politike u trgovinskom ratu s Xi Jinpingom. Peking odbija popustiti pred američkim zahtjevima, a američki dužnosnici izražavaju frustraciju zbog neispunjenih kineskih obećanja o deeskalaciji sukoba. Čak i s Izraelom, gdje se očekivalo blisko savezništvo, Trump nailazi na prepreke. Netanyahuovi politički interesi u Gazi i izraelski planovi vezani uz Iran kompliciraju Trumpove mirovne napore na Bliskom istoku. Svjetski lideri, vođeni vlastitim nacionalnim interesima, pokazuju otpornost na Trumpove osobne apele. Nakon neuspjelih pokušaja zastrašivanja u Ovalnom uredu, ugled Bijele kuće slabi na međunarodnoj sceni.
Ruski mediji sada prikazuju Trumpa kao oštrog govornika koji uvijek popušta i nikada ne nameće posljedice. Predsjednik je također mislio da može oblikovati Kinu po svojoj volji suprotstavljajući se lideru Xi Jinpingu u trgovinskom ratu. Ali krivo je shvatio kinesku politiku. Jedna stvar koju autoritarni čovjek u Pekingu nikada ne može učiniti jest pokloniti se američkom predsjedniku. Američki dužnosnici sada kažu da su frustrirani što Kina nije ispunila obveze namijenjene deeskalaciji trgovinskog sukoba, stoji u analizi CNN-a.
Kao i u slučaju Kine, Trump je odustao od svog tarifnog rata s Europskom unijom. Komentator Financial Timesa Robert Armstrong razbjesnio je predsjednika skovanjem izraza TACO trgovina - „Trump se uvijek uplaši“. Svi su mislili da će Trump biti na istoj valnoj duljini kao Benjamin Netanyahu. Uostalom, u svom prvom mandatu ponudio je izraelskom premijeru gotovo sve što je želio. Ali sada kada pokušava posredovati u miru na Bliskom istoku, Trump shvaća da je produljenje sukoba u Gazi egzistencijalno pitanje za Netanyahuovu političku karijeru, slično kao Ukrajina za Putina. A Trumpova ambicija za iranskim nuklearnim sporazumom frustrira izraelske planove da iskoriste trenutak strateške slabosti Islamske Republike kako bi pokušali vojno uništiti njezine reaktore.
Moćni vođe slijede vlastite verzije nacionalnog interesa koje postoje u paralelnoj stvarnosti i na različitim povijesnim i stvarnim vremenskim okvirima u odnosu na kraće, transakcijskije težnje američkih predsjednika. Većina nije podložna osobnim apelima bez osvete. A nakon Trumpovih pokušaja da ponizi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i južnoafričkog predsjednika Cyrila Ramaphosu u Ovalnom uredu, privlačnost Bijele kuće slabi. Trump je prošle godine proveo mjesece tijekom kampanje hvaleći se da će njegov "vrlo dobar odnos" s Putinom ili Xijem magično riješiti duboke geopolitičke i ekonomske probleme između globalnih sila koji bi mogli biti nerješivi. Daleko je od prvog američkog čelnika koji pati od takvih zabluda. Predsjednik George W. Bush poznat je po tome da je pogledao u oči tiranina iz Kremlja i "proniknuo u njegovu dušu". Predsjednik Barack Obama prezirao je Rusiju kao propadajuću regionalnu silu i jednom je nazvao Putina "dosadnim djetetom u stražnjem dijelu učionice". To nije baš dobro funkcioniralo kada je dosadno dijete pripojilo Krim.
Općenito, predsjednici 21. stoljeća ponašali su se kao da su ljudi sudbine. Bush je došao na dužnost odlučan da se ne ponaša kao globalni policajac. Ali napadi 11. rujna 2001. učinili su ga upravo takvim. Započeo je ratove u Afganistanu i Iraku - koje su SAD dobile, a zatim izgubile mir. A njegov neuspjeli cilj drugog mandata, demokratizacije arapskog svijeta, nikada nije nikamo stigao. Obama je pokušao iskupiti se za globalni rat protiv terora i otputovao je u Egipat kako bi muslimanima rekao da je vrijeme za "novi početak". Njegovo rano predsjedništvo pulsiralo je osjećajem da će njegova karizma i jedinstvena pozadina sami po sebi biti globalni eliksir.
Joe Biden je putovao svijetom govoreći svima da se „Amerika vratila“ nakon što je izbacio Trumpa iz Bijele kuće. Ali četiri godine kasnije, dijelom zbog njegove vlastite katastrofalne odluke da se kandidira za drugi mandat, Amerika - ili barem njezina internacionalistička verzija nakon Drugog svjetskog rata - ponovno je nestala. A Trump se vratio. Trumpov populizam "Amerika na prvom mjestu" oslanja se na pretpostavku da su SAD desetljećima pljačkane, a da ne spominjemo da su ih savezi i oblikovanje globalnog kapitalizma učinili najmoćnijom nacijom u povijesti planeta. Sada se pretvarajući da je snagator kojeg svi moraju slušati, on marljivo rasipa to nasljeđe i svojom ratobornošću razbija američku meku moć - tj. moć uvjeravanja.
Prva četiri mjeseca Trumpovog predsjedništva, s prijetnjama carinama, upozorenjima o američkom teritorijalnom širenju u Kanadi i Grenlandu te uništavanjem globalnih programa humanitarne pomoći, pokazuju da i ostatak svijeta ima utjecaja na ono što se događa. Do sada su čelnici u Kini, Rusiji, Izraelu, Europi i Kanadi, čini se, izračunali da Trump nije toliko moćan koliko misli da jest, da nema cijene prkositi mu ili da njihova vlastita unutarnja politika otpor čini obveznim.
Otvori KEKS Pay
"Uništavanje globalnih programa humanitarne pomoći": $10 miliona za sunećenje u Mozambiku, $2 miliona za promjenu spola u Guatemali, $1,5 milijarde za napredak poljoprivrede u Afganistanu (kao da makovi za 90% svjetske proizvodnje heroina nije dosta). Strašno je prestati financirati ove humanitarne programe.