U Hrvatskoj se, nažalost, u malo područja zna tko je autoritet. I tko drži ljestvicu kriterija na visokoj razini. Ali sada nas ne zanimaju negativni primjeri kojih ima koliko vam srce želi i u znanosti, gospodarstvu, umjetnosti, sportu, politici... Zanimaju nas pozitivni primjeri. A među njima posebnim sjajem sjaji zvijezda Tereze Kesovije koja je slavljeničkim koncertom u KD Lisinski prije tjedan dana proslavila karijeru dugu šezdeset godina, i to u rijetkom zajedništvu sa svojom publikom.
Vjerojatno u Hrvatskoj, ali i šire nema pjevačice s toliko širokim i toliko zahtjevnim repertoarom. Pa riječ je o umjetnici koja je tijekom svoje duge karijere, koja i ne zna za padove, snimila više od devet stotina pjesama. A pjesme je pjevala na desetak jezika. Njezine nagrade teško je i u krajnjem slučaju i nepotrebno izbrojiti, baš kao i nastupe i diskografiju. Jer sva ta statistika i sve to spominjanje uspjeha u inozemstvu blijede pred energičnošću i ekspresivnošću svakog njezinog nastupa, ali i ama baš svake izvedbe. Nema kod nje pjesama druge ili treće kategorije. Terezina srčanost je upravo sportske prirode, pa ne čudi da je kada pjeva svoje vratolomno teške pjesme, publika prati kao što prati golgetere i ustaje kada završi pjesmu kao što bi ustajala kada golgeter zabije gol. Terezin je koncert poput koride u kojoj je Tereza toreador koji svojim glasom gađa publiku tamo gdje je najtanja.
I na jubilarnom koncertu Tereza se nije štedjela, iako je kao osviještena pjevačica itekako svjesna svih izazova koje njezinim glasnicama nameće krajnje seriozni i virtuozni repertoar. Pa je svemu tome unatoč na nedavnom euforičnom koncertu u Lisinskom pjevala i dulje od tri sata, što su, hvala Bogu, snimile kamere Hrvatske televizije. Bila je, kada je to bilo potrebno, primadonski raspjevana i glasna, a onda po potrebi i anđeoski tiha i decentna. Iz svakog njezina tona i danas, nakon šest desetljeća pjevanja, snažno izbija njezina klasična muzička naobrazba, ali i izvorni, upravo pučki talent. I program je uz svoje glazbene suradnike izabrala vrlo pomno, nikako ne na prvu loptu i nikako ne linijom manjeg otpora. Da je operna solistica, rekli bismo da je otpjevala najteže arije iz svojeg faha. Bio je to otmjeni i bezvremeni recital dostojan i dvorane Lisinski i Terezine publike, ali i slavne tradicije kojom se hrvatska zabavna glazba može podičiti. Uz neizostavne francuske šansone, koje Tereza doista izvodi suvereno i svjetski, na slavu francuske kulture, bilo je tu pjesama iz svih faza Terezina prebogatog glazbenog života.
I kao što je na svijetu postojao samo jedan Pavarotti, tenor nad tenorima u čijem ste glasu mogli čuti sunce, tako na svijetu postoji i samo jedna Tereza, pjevačica u čijem glasu također možete čuti sunce. I uz sunce i jug, i Dalmaciju, i agrume, i odjeke s uglačanog Straduna.
Hvala autoru teksta sto je prepoznao veliki dio onoga sto njena publika zna desetljecima. Konacno stizu posteni osvrti struke na rad ove najvece nase Umjetnice. Najveca Umjetnica a bez i jednog Porina za pjevacicu godine. Neka je na cast onimaa koji nominiraju I biraju. Svi ce nestati I ostati zarobljeni u zaboravu, a Tereza je vjecna. I jos nesto: Ovo je bio Terezin 40. solistički koncert u Lisinskom. Prva koja je SMJELA zapjevati u tom hramu glazbe i tako otvorila put svojim kolegama, koje su rijetko nastupale jer nije bilo interesa publike. Ovaj koncert bi trebalo reprizirati!