Jedno od najzanimljivijih obilježja napora u globalnom zdravlju u 21. stoljeću mnoštvo je sudionika. Oni uključuju nekoliko velikih organizacija Ujedinjenih naroda, zatim vladinih agencija, nevladinih organizacija, privatnih dobrotvornih zaklada, humanitarnih društava, sveučilišta, velikih specijaliziranih fondova, pa čak i velikih međunarodnih kompanija. Ali u području globalnog zdravlja nije uvijek bilo toliko važnih subjekata. Zapravo, tijekom prve polovice 20. stoljeća gotovo da i nije bilo zdravstvenih organizacija posvećenih problemima globalnog zdravlja.
Međutim, strahote Drugoga svjetskog rata i razaranja koje je taj sukob prouzročio, osobito u Europi, značile su kako mnoge zemlje nisu bile u stanju dovoljno kvalitetno reagirati na narasle zdravstvene potrebe preživjelog stanovništva. Kao odgovor, Ujedinjeni narodi 1946. godine usvojili su deklaraciju koja je osnovala Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), sa sjedištem u Ženevi, u Švicarskoj. Istodobno, velika potreba pružanja zaštite ženama i djeci nakon rata, posebice u izbjegličkim kampovima u Europi, dovela je do uspostave UNICEF-a.
SZO je bio u središtu najvažnijih globalnih zdravstvenih aktivnosti između 1940-ih i 1970-ih godina. Njegovo je članstvo postupno raslo te s vremenom obuhvatilo gotovo svaku zemlju svijeta. Sve njegove države članice redovito su nazočne na godišnjoj skupštini. Vjerojatno najsvjetliji trenutak vodeće uloge SZO-a u globalnom zdravlju dogodio se 1977. godine, kada su procjepljivanjem iskorijenjene velike boginje. Bilo je to doista povijesno postignuće. Pokazalo se kako koordinirani napor diljem svijeta može dovesti do potpunog iskorjenjivanja neke bolesti, a u ovom slučaju radilo se baš o bolesti koja je prethodno ubila vjerojatno više od milijardu ljudi. Ubrzo nakon toga, SZO je izjavio kako će dječja paraliza, poznata i pod nazivom poliomijelitis, biti sljedeća bolest koju bi trebalo iskorijeniti do 1990. godine.
Nažalost, ekonomska stagnacija tijekom osamdesetih godina također je značila i stagnaciju napretka u poboljšanju zdravlja stanovništva za mnoge zemlje ili čak njihovo nazadovanje. Zato se tijekom 1980-ih dogodio prvi ozbiljan izazov vodećoj ulozi SZO-a u globalnom zdravlju. Partnerska organizacija iz Ujedinjenih naroda, UNICEF, imala je u to vrijeme snažnog vođu – Jamesa P. Granta – koji je pokrenuo inicijativu za smanjenje smrtnosti djece od sprečivih smrtonosnih infekcija, poput proljeva i ospica. Važnost UNICEF-ova vodstva u poboljšanom preživljavanju i razvoju djece u tom razdoblju priznata je na Svjetskom summitu za djecu 1990. godine, koji je izazvao političku pažnju bez presedana osiguravajući prisutnost 71 predsjednika i premijera svjetskih država i vlada. Bio je to prvi slučaj u kojem se globalna zajednica dogovorila o međunarodnim ciljevima povezanima sa zdravljem stanovništva na tako visokoj političkoj razini. Definirani ciljevi bili su smanjenje smrtnosti djece, njihova pobola, neishranjenosti i nepismenosti do 2000. godine.
Politički zamah u smjeru globalnih poboljšanja zdravlja brzo je prepoznao i u njih se uključio jedan drugi globalni div – Svjetska banka. Godine 1993. Svjetska banka prvi je put odlučila posvetiti svoju godišnju publikaciju, „Svjetsko izvješće o razvoju”, pitanjima i izazovima globalnog zdravlja. Izvještaj je donio snažan argument, s gledišta ekonomije, za ulaganje u zdravlje. Zalagao se za korištenje analize dobivenog i uloženog te procjenu učinkovitosti različitih oblika investiranja kao temeljno načelo koje bi trebalo utjecati na postavljanje prioriteta i donošenje odluka u razvoju nacionalne, regionalne ili globalne zdravstvene politike. Pod vodstvom svog ravnatelja, Jima Wolfensohna, Svjetska banka predložila je veću usredotočenost na stručnost, kao i usmjerenje na socijalni sektor, uključujući tu vodeće izazove povezane sa zdravljem i bolešću. Kao rezultat toga, do kraja 1990-ih Svjetska banka postala je neočekivani najveći pojedinačni investitor u globalno zdravlje.
S nastupom 21. stoljeća globalno zdravlje postalo je atraktivno područje djelovanja u kojem su mnoge organizacije htjele ostaviti trag. Tri od osam milenijskih razvojnih ciljeva Ujedinjenih naroda bila su izravno povezana s globalnim zdravljem. To je dovelo do stupanja na scenu dvaju važnih novih subjekata početkom 2000-ih. Prvi je bio najveća nezavisna dobrotvorna zaklada na svijetu, koju su osnovali Bill i Melinda Gates, a poslije ih je sufinancirao i Warren Buffet, s investicijskim potencijalom većim od 40 milijardi dolara. Drugi je bio javno-privatno partnerstvo koje je dobilo jednu od prvih velikih investicija od Gatesove zaklade: Globalni savez za cjepiva i imunizaciju ili skraćeno GAVI (od Global Alliance for Vaccines and Immunization). Cilj GAVI-ja bio je pregovarati o nižim cijenama i bržem pristupu novim cjepivima s pomoću inovativnih mehanizama financiranja.
Ključna inovacija, poznata kao advance market commitment, okupila je resurse zemalja donatora, farmaceutske industrije i zemalja primatelja te se od svakog od tih triju subjekata očekivao određeni doprinos rješenju. Neki su zagovornici i analitičari globalnog zdravlja smatrali ovu inovaciju kontroverznom. Bili su zabrinuti kako će javni sektor subvencionirati privatni sektor, a vlade siromašnih zemalja subvencionirati privatne tvrtke u bogatim zemljama. Unatoč tomu, ovaj je plan prepoznat kao pragmatično rješenje koje je znatno ubrzalo pristup djece u siromašnim zemljama svijeta skupim novim cjepivima, koja bi njihovim vladama inače ostala nedostupna.
Usporedno s rastom GAVI-ja, globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, koji je poznat samo kao „Globalni fond”, također je znatno narastao u svojoj važnosti u globalnom zdravlju. Radi se o još jednom inovativnom javno-privatnom partnerstvu između vlada, nevladinih organizacija, civilnog društva i privatnog sektora. „Globalni fond” bio je nevjerojatno uspješan u privlačenju donacija iz javnog i privatnog sektora. Za samo nekoliko godina proračun raspoloživ za borbu protiv tih triju pandemija počeo je premašivati onaj koji su imali SZO i UNICEF. To je označilo doista seizmički pomak u arhitekturi moći i važnosti globalnih zdravstvenih organizacija.
Novi svijet globalnog zdravlja, iznikao u 21. stoljeću, bio je vrlo različit od modela globalnoga zdravstvenog upravljanja u 20. stoljeću, pod gotovo isključivim vodstvom UN-a. Porast broja sudionika u novom svijetu globalnog zdravlja u 21. stoljeću doveo je i do nekih napetosti, osobito oko uloge SZO-a – kako u smislu planiranja i rukovođenja tako i u smislu djelovanja na terenu.
Nedavna kriza koja je izložila javnosti zabrinjavajuću neučinkovitost SZO-a u obavljanju nekih svojih temeljnih funkcija bila je epidemija virusa ebole u zapadnoj Africi. Naknadne analize ove tragedije naglasile su zakašnjeli odgovor SZO-a kao važan čimbenik koji je doprinio krizi. Neki su stručnjaci u tome vidjeli izravnu posljedicu smanjenja sredstava raspoloživih SZO-u, ali i odlaska mnogih ključnih stručnjaka i općenitog smanjenja ljudskih potencijala. Ovaj su vakuum, međutim, brzo popunjavale međunarodne nevladine organizacije, poput Liječnika bez granica, koji su priskočili upomoć kako bi odgovorili na epidemiju. Jasno je da će novi svijet globalnog zdravlja, koji se temelji na mnogim inovativnim mehanizmima i rješenjima, također trebati i inovativne pristupe upravljanju i koordinaciji mnogih novih sudionika kako bi se njihovi zajednički ciljevi postigli na najučinkovitiji mogući način.
U početku su sve te organizacije bile osnovane s plemenitom namjerom, imale su puno smisla i u njima su radili ljudi koji su doista vjerovali u promjene. Danas su one sve ispolitizirane, služe nekakvim interesnim skupinama, nameću kojekakve ideologije i služe za uhljebljivanje kojekakvih ljudi. Troše novaca samo za hladni pogon da se smrzneš, i polako u globaliziranom svijetu gube smisao jer se nikad lakše države i bez SZO iliti WHO mogu dogovoriti nešto u par klikova miša.