Prije nekoliko dana, hrvatski ministar financija Boris Lalovac sudjelovao je na sastanku s kolegama iz Europske unije, na kojem se raspravljalo o paketu pomoći Grčkoj. Na tom je sastanku razmatrana mogućnost da članice EU, dakle ne samo one zemlje koje su uvele euro, nego svih 28 članica uključujući i onih devet koje nisu, podnesu dio tereta za izvlačenje Grčke iz financijske krize. Od Hrvatske se zatražilo da sudjeluje sa (relativno skromnih) 50 milijuna eura.
Lalovac je glatko odbio tu mogućnost, bez puno priče i moraliziranja. Nije mu to bilo osobito teško, jer je većina drugih ne-članica eurozone (Česi, Mađari, Bugari...) reagirala slično. Britanski ministar financija George Osborne je, na tipično otočki način, lakonski otpisao ideju da britanski porezni obveznici sudjeluju u sanaciji grčkih financija kao „non-starter“. Nema šanse.
Isti dan, novinari jedne privatne hrvatske nacionalne televizije izašli su u grad i pitali radnike koji su na ubitačnoj vrućini od 36 Celzijevih stupnjeva popravljali neku cestu što misle o prijedlogu Komisije da i mi solidarno snosimo dio troškova za spašavanje prijateljske i partnerske (gotovo susjedne, mediteranske) zemlje. Svi su redom rekli da im tako nešto ne pada na pamet.
Ali, to bi bilo samo 300 kuna po osobi, sugerirali su novinari. „To je previše. Ma, da je i 30 kuna – previše je za nas“, tvrdoglavi su bili radnici.
Onda su se novinari dosjetili pa zaigrali na empatiju, pokušavajući kod pripadnika hrvatske radničke klase pobuditi osjećaj solidarnosti za napaćene Grke. Objasnili su im kako je grčki minimalac dva puta viši od hrvatskog, a prosječna mirovina (koja je oko 700 eura), viša od prosječne hrvatske plaće, i čak tri puta veća od penzije koju će (možda) jednog dana, kad odu u mirovinu, imati oni sami.
„Pa imaju više, zakaj bi im davali...?“ bili su tvrdi radnici.
Radnici izgleda ne gledaju dovoljno našu javnu TV, pa im je promaklo to da je zapravo zla međunarodna financijska zajednica (bogati bankari i financijaši) natjerala jadne Grke na brutalne mjere štednje, i da to Grci više jednostavno ne mogu izdržati pa im se dobar dio dugova mora otpisati kako bi se mogli nastaviti zaduživati, i živjeti na način na koji su navikli.
Međutim, hrvatski radnici imaju snažnu intuiciju koja im govori isto ono što pokazuju analize neovisnih međunarodnih institucija, pa i službene grčke statistike – Grci su napravili samo minorne ustupke i korekcije u svom nevjerojatno rastrošnom i korumpiranom svijetu javnih financija. Prosječni Grk još uvijek živi bolje, u nekim slučajevima i nekoliko puta bolje, od stanovnika zemalja poput Hrvatske, Slovenije, Češke, Slovačke, Rumunjske i baltičkih zemalja. Tvrdnja da se tu radi o nekoj štednji, jednostavno je laž i uvreda zdravom razumu.
Međunarodni monetarni fond je prošli tjedan objavio studiju u kojoj je ponovio ocjenu da je grčki dug neodrživ, upravo zbog toga što su posljednje dvije grčke vlade (vlada aktualnog premijera Alexisa Tsiprasa i ona prije njegove), prestale provoditi program mjera dogovoren u prethodnim sanacijama – propustile su provesti reforme koje bi s jedne strane smanjile troškove države, s druge povećale njezine prihode, a s treće pokrenule ekonomski rast. Ništa od te tri stvari nisu napravili, niti misle napraviti – sudeći po Tsiprasovu govoru s figom u džepu u parlamentu gdje je zastupnike pozvao da glasuju za program mjera u koje „ni sam ne vjeruje“.
Slično kao radnici na cesti, ni desetak penzića koji su u obližnjoj hladovini što kartali belu, što kibicirali i komentirali, nije imalo puno simpatija za Grke. „Pa tko meni pomogne, evo kakve imam čarape... pune rupa,“ rekao je jedan, očito prilično bijesan na sugestiju da bi bijedno plaćeni hrvatski umirovljenik koji jedva sastavlja kraj s krajem pa nema ni za pristojne čarape, trebao plaćati grčka prenemaganja i ludosti.
„Nema nikakve pomoći, mi smo veća sirotinja nego Grci,“ bio je jednoglasan zaključak ovog ad hoc sazvanog okruglog stola.
I taj stav je potpuno razuman. Tko mu može proturječiti? Zašto bi hrvatski porezni obveznici plaćali rastrošnost nekih tamo Grka, ljudi koji agresivno odbijaju svesti svoju javnu potrošnju u nekakve održive granice, i kao mala djeca koja se u dućanima bacaju na pod zahtijevajući ono što misle da im pripada, očekuju da drugi plate taj račun. Grci mogu na referendumu izglasati što god žele, pa i nešto posve nemoguće – to je njihovo demokratsko pravo. Međutim, isto je tako demokratsko pravo onih koji bi to trebali platiti da kažu – OXI (grčka riječ za „ne“).
I to je razuman stav koji imaju i mnogi drugi porezni obveznici i ministri financija zemalja koje će morati pokriti sve te grčke neracionalnosti. Neki nisu te sreće kao mi ili Britanci. Nijemce, Francuze, i druge članice eurozone, spašavanje Grka koštat će puste milijarde eura. Naši susjedi Slovenci morat će platiti 1,8 milijarde eura, ogroman novac koji će njihove javne financije baciti na koljena. Baltičke zemlje, Finci i Slovaci jednostavno luduju od bijesa.
Stoga nije teško razumjeti Nijemce i njihova ministra financija Wolfganga Schäublea – oni će platiti lavovski dio grčkog ceha. I nisu sretni zbog toga. Tko im može zamjeriti?
>> Kada dug koji 'uopće nije problem' postane 'nerješiv problem'
Znaju ti Nijemci svoj posao, nisu oni primitivni balkanci koji leže u hladu i hvataju zjake