Srbin je, ali je dobar čovjek – to je bila sintagma koja je 90-ih pokazivala koliko netko tolerantan i širok može biti i da je, doduše, svjestan nečije nacionalne faličnosti, ali mu ne smeta opet toliko da ne bi mogao prepoznati dobrotu iza nje.
Vlak pitanja koji se nazirao iza spomenute konstatacije mogao je početi onim jednostavnim; tko koga ograničava ili afirmira u tom odnosu – srpstvo dobrotu ili dobrota srpstvo. Ovo podjednako trik-pitanje, poput onoga o kokoši i jajetu, dosad je prošlo mnoge derivacije. Najnovija je vezana uz prošlotjednu Euroviziju s možda i najneizvjesnijim ishodom ikad jer se i dalje ne zna je li pobijedila bradata žena ili je pobijedila pjesma. Možda je pobijedila bradata žena, ali samo zato što smo mi u Europi dobri ljudi. Pa smo i “takvima” omogućili da iz društvenog predsoblja uđu u dnevnu sobu.
“Slučaj Conchita” samo je djelomično ponudio rješenje i stvorio privid slobode i izrastanja društva kroz afirmaciju od predrasuda. Da smo doista lišeni želje za getoizacijom “takvih”, nitko nakon finala Eurovizije ne bi govorio o njezinoj bradi, nego o njezinu glasu. Uvijek sam podjednako opasnim shvaćao tendencije onih koji su se kreštavo zalagali za prava “takvih”, kao i nasilje onih koji su sva prava “takvima” željeli oduzeti. Svaka grupacija, s naravno različitim predznacima, pridonosila je getoizaciji baš “takvih”. Jer u korijenu njihova angažmana otvoreno stoji tvrdnja da je riječ o drugačijima. Inzistirati na njihovu pravu da budu drugačiji znači onemogućavati ih da budu isti. Osobno, nikad nisam mislio da su gej i sve druge “sumnjive” osobe drugačije od mene i da trebaju imati manja ili veća prava. Duboko i nepokolebljivo vjerujem da trebamo imati apsolutno identična prava i identične obaveze jer – zar iz “njihove” perspektive nisam i ja drugačiji. Nečija seksualnost ne otkriva mi tko je tko niti je to dovoljan razlikovni moment, niti govori je li taj dobra ili loša osoba. Pokvaren i zao ne možeš biti kao gej, Hrvat, transvestit ili pobjednik Eurosonga, ali možeš biti kao pokvaren i zao čovjek. Tada i gejevi mogu biti “kurve”. Početak i kraj naših kvaliteta leži u toj činjenici. Bradata žena na pozornici koja ubire bodove iz cijele Europe trebala je potvrditi da stvari idu nabolje. Međutim, što ako je Europa bodovima koje je davala Conchiti samo smirivala vlastitu savjest i samu sebe sebi činila boljom? Trijumfalne izjave nakon finalne večeri slavile su pobjedu onoga što Conchita jest, a ne kako je nastupala. I tu leži srž nastavka getoizacije. Mi ćemo, doduše, pustiti da pobijediš na Eurosongu, ali ćemo te i dalje premlaćivati na ulici.
Amerika je otišla i korak dalje. Ona je crnca izabrala za predsjednika. I tada je najbitnije bilo da je on crn, a ne kakav će predsjednik biti i kakvim se pokazao, da bi u prividu revolucionarne promjene sve moglo mirno ostati isto. Naravno, i Conchita je, poput Obame, svjesno manipulirala svojom različitošću koristeći u strategiji nastupa činjenicu da je “takva”. Doduše, Obama se nije htio “džeksonizirati”, ali je Conchita mogla aparatom za brijanje ili žiletom gurnuti svoju pjesmu u prvi plan. Pristupom je pristala na senzaciju i šok pokazavši da je u ovom društvu zamoraca bilo koji oblik seksualnosti još naplativa roba. S druge strane nastupile su i polugole pornodive iz Poljske, ali ženske grudi i svi ostali rezervni dijelovi više nikoga ne mogu šokirati. Pa kad već ne može obrijano žensko međunožje izazvati lavinu, zamijenimo ga bradatim ženskim licem. Tako su temeljna prava i individualne slobode svakoga od nas po tko zna koji put svedeni na obični frik-šou. Više ih nećemo voditi po sajmovima i plaćati da bismo im se čudili. Sada će nastupati na televiziji, a mi ćemo si tepati da je to naša zasluga. Što je sljedeće? Iduće godine nastup pjevača sa sjekirom u glavi?! Ničija pjesma, roman, opera, slika, drama, ničija gluma ili ples, ničija košarka, nogomet ili posao ne mogu biti bolji ni gori zato što je/nije gej ili transvestit. Dok se spolnost bude uzimala kao olakotna ili otegotna okolnost, postojat će geta i mogućnosti okrutnih manipulacija. Najgore će biti ako jedna obična festivalska pobjeda postane simbol ili ako Conchita od sebe odluči napraviti simbol. Imam dojam da joj je simbolizam drag i da u tome planiranim ekshibicionizmom želi naplatiti sve one frustracije koje su joj se nakupljale u godinama čučanja u getu anonimnosti. Ovako ostvaruje barem jednu satisfakciju; javno pobjeđuje one koji su je do jučer ismijavali. A zamislite kako bi tek kolosalna provokacija bila da je pobijedila bradata Srpkinja?
>> Conchita: Već sam u vrtiću počeo nositi maminu odjeću!
i ja isto to velim, pa dosta bradatih je Hrvtskoj nanjelo zlo,jos nam i zena bradom treba!!!