Suša uništila sedamdeset posto uroda poznatog ogulinskog zelja

...el se nije moglo malo vode ispumpati za navodnit iz Sabljackog jezera?

To nije zelje nego kupus. Vi ste novine koje se izdaju za celo hrvatsko tržište i izlazite na standardnom srpskom jeziku zagrebačke redakcije, koji vi zovete hrvatskim, a ne na zagrebačkom dijalektu, pa vas ponovo pozivam da obratite pažnju na korištenje jezika. Nećete vi valda svima ostalima nametnuti da se kupus zove zelje!??

1. dio Naravno da je zelje hrvatska riječ. U Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža za riječ zelje stoji: zelje – (1) (Brassica oleracea v. capitata) dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica, s listovima zbijenim u čvrste glavice kojaja se jede kao svježe povrće ili konzervira soljenjem; kupus; (2) zeleno povrće; zelenje, zelen.

2. dio Riječ kupus je općeslavenska (u raznim inačicama, npr. u ruskom je to kapusta), pa je tako i ušla i u hrvatski i u bosanski i u srpski i u crnogorski jezik (dakle nije samo hrvatska ili srpska riječ).. U hrvatskom standardnom (ali i razgovornom) jeziku te riječi su ravnopravne iako je riječ zelje u tom značenju isključivo i čisto hrvatska dok u bosanskom, srpskom i crnogorskom ima isključivo značenje pod (2). Istina, gotovo sve riječi koje nisu zajedničke hrvatskom i srpskom jeziku nego su isključivo hrvatske su u bivšoj državi potiskivane u korist onih koje su zajedničke ili srpske. Danas nas za to ne treba biti briga. Osobno volim odabrati riječi koje su do sada bile potiskivane poput riječi zelje, rupčić, rubac, zahod i sl. upravo zato što ih neki još uvijek pokušavaju zatrti za račun turcizama i srbizama.

3. dio U svakom slučaju, nas se ne treba ticati kako se što kaže na srpskom jeziku niti si smijemo dopustiti da nam bilo tko izvana (pa i Srbi i Bosanci) određuju kako trebamo govoriti i što spada u hrvatski standardni jezik a što ne. Konačno (malo pojednostavljeno), kad su naši Ilirci svojom prevelikom glupošću i u zabludi sanjajući o južnoslavenskom bratsvu i jedinstu, ZA OSNOVU, hrvatskog standardnog jezika odabrali hercegovački dijalekt (dakle ne srpski) nisu se obvezali da će taj dijalekt postati standardni hrvatski, pa se hrvatski standardni jezik razvijao za sebe, odvojeno od svojih (tada novih) korijena i već se dobrano razvio kad ga je Vuk Karadžić „posudio“ i prozvao ga srpskim, a Srbima je trebalo prilično vremena da donekle prihvate Karadžićeve argumente i prihvate taj njegov jezik kao svoj (ali samo do neke mjere a ne u potpunosti). A i nakon toga je taj srpski jezik nastavio s razvojem u smjeru različitom od hrvatskoga standardnog jezika. Dakle, zajednička osnova nikome ne daje za pravo da određuje onom drugom ni kako će govoriti niti kako će svoj jezik zvati, a još manje da svojata taj drugi jezik kao što to Srbi rade.

A što se tiče štete od suše. To je uistinu katastrofa. Teško je tamo organizirati natapanje. Jezero Sabljaci jest veliko, ali pitanje je je li dovoljno veliko za natapanje cijelog šireg kraja i koliko bi ta investicija koštala i možemo li mi to financijski podnijeti, ali tu i druge mogućnosti treba dobro razmotriti i vidjeti može li se što novaca za to dobiti iz EU fondova. Ali za takve stvari se mora imati dobro državno vodstvo što do sada nismo imali niti sada imamo.

14.09.2012. u 06:09h Peregrine Falcon je napisao/la: ___________ Bez mnogo filozofije (jer vidim da si joj sklon) kaži ti nama kolikki deo onih koji se danas izjašnjavaju kao Hrvati koristi reč zelje za kupus? Ako ispadne da je to dalekoo ispod 50%, i to da su skoro isključivo nativni kajkavci, šta da radimo onda sa svim tvojim objašnjenjima pod 1. i pod 2.? Ili ćemo morati zaključiti da se i ovde, kao i u nebrojenim drugim slučajevima, svim Hrvatima nameće neka reč koja je lokalizam samo zato što takva ne postoji kod onih koji govore istim jezikom (srpskim, da se zna)? Mislim da shvataš šta sam te pitao.

Ili da donje pitanje uprostim: ti kažeš Hrvati kažu tako a drugi koji govore isti jezik kažu drugačije, a ja te pozivam da kažeš koji deo Hrvata, nativno, dakle nenametnuto, kaže tako i nije li i ovde slučaj da see jedan lokalizam, ovde iz zagrebačkog govora, nameće svim ostalim Hrvatima kao leksički standard, a samo sa jednom motivacijom , koja je poznata - na sve moguće načine povećati leksičke razlike da bi se pravdala teorija po kojoj Hrvati govore jezikom drugačijim od Srba?

Pokušavan uporno da nađem koje je to izdanje rječnika, iz koje godine, i jedino što mi nalazim preko googla je 2000. godina! Ako je to tačno, i ako se samo u nekom izdanju rječnika hrvatskog jezika, tek 2000. godine, pojavljuje zelje u onom tvom prvom značenju (kupus), onda to, naravno, nije dokaz nizašta! pa nećemo mi sad valda jednu nacionalističku euforiju koja je najviše haosa ostavila upravo u lingvistici, uzimati za bilo kakav dokaz!? Ja ne sećam nijednog izdanja rječnika, a mnogo sam imao u rukama, i nijednog izgovora, osim zagrebačkog dijalekta, gde bi zelje bilo bilo šta drugo doli zeleniš, povrće uopšte. Jedino se u zagrebačkom urbanom slengu zelje koristilo kao reč za kupus. I to je, izgleda, nacionalistička euforija unela i u rječnik, neka bude drugačije nego kod Srba!