Oni veslaju, trče, pucaju, planinare, bacaju dimne bombe, prelaze vodene prepreke, orijentiraju se bez GPS-a. Oni su bračni par policajaca iz Zagreba. Supružnici Ines i Zoran Mamuzić pobijedili su na natjecanju za najspremnijeg hrvatskog policajca, koje je u znak sjećanja na legendarnog ratnog zapovjednika Specijalne policije Šimu Đamića i 97 hrvatskih policajaca poginulih u Domovinskom ratu drugu godinu zaredom održano u Brodsko-posavskoj županiji, točnije u Sibinju pokraj Slavonskog Broda. Sudjelovao je 61 “plavac”, među kojima je većina na 30 kilometara dugoj stazi pokazala vrhunsku sposobnost, požrtvovnost, veliko samopouzdanje, visok stupanj tjelesne snage, izdržljivosti, koordinacije, motoričkih sposobnosti i snalaženja u prostoru, a posebno – Ines i Zoran.
– Naravno, presretna sam zbog pobjede. Mi žene nismo morale nositi pušku cijelim putem i imale smo jednu radnu točku manje, ali sve ostalo bilo je isto. Organizacija je bila odlična, a radne točke jako zanimljive. Velika pohvala voditelju natjecanja Andriji Živkoviću, pomoćniku zapovjednika interventne policije PU brodsko-posavske. Teren je bio zahtjevan i na nekoliko mjesta sam i zalutala – kaže Ines Matec Mamuzić (40).
– Orijentacija u prostoru bila je možda i najteža. Kupine, glogovi, deranje, uzbrdica... Tu smo izgubili puno vremena. Sunce nas je ubilo, cijelo vrijeme je peklo, a nemaš se kamo skloniti – dodaje suprug Zoran (41).
Zoran i Ines bračni su par iz zagrebačkog naselja Rudeš. Zoran je instruktor u Zapovjedništvu interventne policije, sudjelovao je u misijama u Jordanu, Afganistanu i Ukrajini, a Ines radi u Ravnateljstvu policije kao policijska službenica u Uredu glavnog ravnatelja policije. U slobodno vrijeme Zoran se rekreativno bavi džiju-džicuom i trekkingom, dok Ines uživa u cestovnom i trail trčanju. Imaju troje djece. Najstarijoj Lani je 12, Stipe ima 11, a najmlađi Marko tri godine. Imaju i kućnog ljubimca, psa Rokija, kojeg svakodnevno vode u šetnju Jarunom. U civilu se, dakle, malo razlikuju od drugih parova, ali u odori su oni svoji na svome.
– Neću reći da sam očekivao pobjedu, ali vjerovao sam da mogu biti na postolju ili blizu njega s obzirom na to da sam prošle godine bio šesti, a trčao sam iako sam imao povišenu temperaturu. Doduše, konkurencija je ove godine bila žešća nego lani, tako da sam znao da će biti gusto – govori Zoran.
GALERIJA 2. memorijal "Šimo Đamić" - natjecanje za najspremnije policijske službenike
Snaga volje
Da bi hrabri i odvažni čuvari reda i mira uopće mogli startati s finalnom utrkom, najprije su morali pokazati svoju izdržljivost. U zahtjevnim kvalifikacijama veslali su 400 metara u uskim kanuima. Neposredno prije toga umornih su ruku na improviziranom strelištu demonstrirali svoju sposobnost u gađanju iz kratkog naoružanja i jurišne puške. Po slavonskoj ravnici i obroncima Dilj-gore trčali su s ruksacima teškim desetak kilograma na leđima, kompasom i kartom u rukama te jurišnim puškama na prsima. Svladati sve postavljene prepreke nije bilo nimalo lako, u šumskom okruženju nerijetko se ode u krivom smjeru, pa je tako i Ines zašla u močvaru.
– U nekoliko navrata našla sam se u prilično izazovnom i teško prohodnom okruženju, kroz mokru i visoku travu ili gusto granje. Bila sam sva mokra. Znala sam da me kolegica Antonija može preteći u svakom trenutku, ali proradio je kompetitivni duh, snaga volje. Sad mi izgleda nevjerojatno kako sam se na nekim mjestima uspjela probiti do staze – nastavlja Ines. Korištenjem samo kompasa i topografskih zemljovida supružnici su morali što kraćim putem svladati postavljene prepreke i u najkraćem mogućem roku izvršiti zadatke poput navigacijskog kretanja, bacanja školske bombe, svladavanja vodene prepreke korištenjem užeta, veslanja kanuom, spuštanja alpinističkim užetom te preciznog gađanja pištoljem. Staza natjecanja i smjer kretanja bili su određeni rasporedom radnih i kontrolnih točaka, čiji su redoslijed obvezno morali poštovati da ne bi bili diskvalificirani.
– Lijep je osjećaj biti najbolji policijski službenik, ali veliki respekt zaslužuju svi kolege koji su sudjelovali jer svi smo dali sve od sebe. To je bio naš dan, tko zna kako bi bilo da smo sutradan ponovno trčali – skromno će Zoran, koji je u službi od 1997. godine.
Oboje se rekreativno bave sportom od malih nogu i zaista vjeruju da zdrava tjelesna aktivnost čini dobro za fizičko i mentalno zdravlje.
– Treniramo redovito, a kada si u treningu kontinuirano, natjecanja i utrke dođu kao nagrada, bez obzira na ostvareni plasman, jer je to prilika da vidimo koliko smo napredovali – nastavlja Zoran.
Trening tijekom cijele godine, koji im je svojevrstan stil života, ali i intenzivnije pripreme posljednja dva i pol mjeseca dovele su bračni par do pobjede, no za nju su se morali dobro preznojiti. Ines i Zoran roditelji su troje djece pa su se i tijekom priprema morali uskladiti.
– Pripremali smo se naizmjence – dok je jedno čuvalo djecu, drugo je vježbalo – govori Ines uz smijeh.
Natjecanje za njih nije obična utrka. Imali su priliku okušati se u vrlo zanimljivim disciplinama, i to s kolegama, što ima posebnu draž, ali i tako odati počast pokojnom ratnom zarobljeniku specijalne policije. Zoran je ponio titulu najboljeg, ali ulazak u cilj njegove supruge, koja mu je stalno bila za petama, ipak je izazvao veće oduševljenje među publikom.
Nije bilo puštanja
– Ne bi ni bilo u redu da sam došla prije njega. Ali ne, nisam ga pustila, ha ha. Šalu na stranu, suprug mi je tijekom svih priprema definitivno bio velika motivacija i podrška – rekla je Ines.
Natjecanje koje organizira Ministarstvo unutarnjih poslova u budućnosti bi trebalo postati tradicionalno. Osmišljeno je tako da na njemu mogu sudjelovati svi segmenti policije, ne samo specijalna i interventna, koje su sigurno najspremnije jer im je to i zadaća, nego i prometna, temeljna i granična. Hrvatskim policajcima ono predstavlja poticaj da se svakodnevno brinu o svojoj fizičkoj pripremljenosti, koja je jedan od najvažnijih činitelja u obavljanju policijskog posla. Već je postalo uvriježeno da sport i policija idu ruku pod ruku. Ovakve priredbe dodatno dobivaju na snazi uzme li se u obzir da policajci moraju posjedovati neiscrpnu snagu i staloženost u traganju i spašavanju onih kojima su u prostranstvima ravnica, šuma, planina i plavetnila oni ponekad jedina nada i spas. Prateći natjecanje, zamjenik glavnog ravnatelja policije Željko Prša i sam se uvjerio koliko su truda, znoja i volje uložili i koje su sve vještine morali iskazati sudionici.
– Osim što moraju biti oboružani znanjem, policijski službenici moraju biti vrlo spremni, obučeni i kondicijski dobro pripremljeni, jer to je jedini način da odrade sve zahtjevne zadaće koje se stavljaju ispred njih. Samo tako oni mogu pozitivno odgovoriti na nove izazove kao što su požari, poplave, aktualna pandemija ili migrantski pritisak. Ako nisi fizički spretan i obučen, nisi pravi policajac – rekao je Prša te dodao da su ga, kad su Ines i Zoran ušli u cilj, prošli trnci.
Iako su pobijedili, supružnici nemaju vremena za velike proslave, jer oboje se moraju vratiti poslovnim i obiteljskim obvezama. Počastili su kolege, a sebe nagradili večerom u omiljenom restoranu. Zoran je posebno ponosan na uspjeh svoje supruge pa kaže da “Ines grize izazove kao mali pit bul”.
– Bilo koji izazov da se pred nju postavi – poslovni, obiteljski, sportski ili neki drugi – ona ne staje dok ga ne riješi. Fokusirana je na cilj i ništa je ne može omesti. Međutim, na ovom je natjecanju i mene iznenadila – istaknuo je Zoran.
Planiraju se i dogodine natjecati za najspremnijeg policajca, isto tako i za najspremnijeg pripadnika oružanih snaga. Primili su najavu za jedno slično, možda još zahtjevnije natjecanje iz susjedne zemlje pa će se, ako im obveze budu dopuštale, u proljeće iduće godine okušati u sličnom natjecanju i izvan granica Lijepe Naše.
Svaka čast!