Brunhilde Pomsel bila je obična njemačka djevojka, rođena 1911. godine. Obitelj je pripadala dobrostojećoj srednjoj klasi. Živjeli su u jednoj od boljih berlinskih četvrti Südende. Brunhilde je sanjala o tome kako bi voljela postati operna pjevačica ili učiteljica. Ali srednja škola bila je krajnji luksuz koji je otac bio spreman priuštiti svojoj kćeri. Zato je Brunhilde, zaposlivši se kao tajnica, pohađala večernji tečaj na Višoj trgovačkoj školi i do savršenstva svladala stenografiju.
Sudbonosan je bio njen susret s ratnim veteranom iz Prvog svjetskog rata i ambicioznim piscem Wulfom Bleyom koji će je povremeno zapošljavati da joj diktira svoje tekstove i koji će, kao vjerni član već od 1931. godine, postati nacistički propagandist. “Odmah nakon izbora 1933. Bleya su naglo pozvali da preuzme mjesto dramaturga u kazalištu Deutsches Theater. Ponudio mi je da pođem s njim. To je bio početak mog uspona”, kazala je pred kraj života Brunhilde Pomsel ispred kamera. Od tridesetak sati njenih monologa redatelji Christian Körnes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer napravili su dokumentarni film “Njemački život” koji je 2017. prikazan i na ZagrebDoxu, nedugo nakon smrti “junakinje” čiji je vrhunac profesionalnog uspona bilo mjesto tajnice u Goebbelsovu Ministarstvu promidžbe. Brunhilde Pomsel umrla je baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja 2017., u 107. godini života.
U crno-bijelom filmu dominira lice izbrazdano borama koje je pod oštrim svjetlom nalik skorenoj masci prepunoj pukotina. To je lice i na omotu knjige “Njemački život” koju je prema snimljenom materijalu priredio Thore D. Hansen, s podnaslovom “Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice”. Zahvaljujući Frakturi, odnedavno imamo i hrvatsko izdanje u prijevodu Ines Meštrović. Knjiga mi je došla u ruke malo prije Božića i imao sam poriv da čitanje odložim, ali nisam se uspio odvojiti od duboko uznemirujućeg teksta, kao skalpelom oštro urezanog uvida u nacističku Njemačku, njezinu svakodnevicu i snažne paralele sa svijetom u kojem danas živimo.
Upravo dani Božića i iščekivanja Nove godine, sve te naše dobre želje i nade, koje svakom godinom 21. stoljeća postaju sve neutemeljenije, prava su prigoda za čitanje “Njemačkog života”. I bez tumačenja i kontekstualizacije u opsežnom Hansenovu pogovoru, pogađa nas sličnost općih mjesta iz Hitlerova i današnjeg vremena. Primjerice, uspon Pomseličina “zaštitnika” Wulfa Bleya po stranačkoj liniji najprije u važnom berlinskom teatru, a potom na Državnom radiju, premda “...ni na Državnom radiju nisu znali što bi s njime. Bio je nitko. Nije znao ništa. Jednostavno je pustio da ga val ponese. Bio je mladi vojnik u ratnom zrakoplovstvu, a zatim se provlačio kroz život bez ikakve naobrazbe ili dovršenog studija. Ali, naravno, rano se učlanio u stranku...” Da bi mogla s Bleyom na Državni radio, i Pomsel se učlanila u stranku.
“Naime, stranka je u to doba bila ‘ta’ stranka, i svi su se htjeli učlaniti... Ispred zgrade je stajalo najmanje stotinu ljudi. Svi su se htjeli učlaniti... Čovjek bi ušao i morao nešto potpisati. Mjesečna članarina iznosila je dvije marke, to je bilo bolno jer se radilo o jako velikoj svoti. Ali još je bolnije bilo to što sam morala platiti deset maraka pristojbe za učlanjenje... To je tada bilo puno novca. Ali ipak sam potpisala jer sam mislila, ako to s Radijem upali, onda ću brzo zaboraviti na tih deset maraka.” I zaboravila je čim je počela dobivati za ono vrijeme basnoslovnih više od 200 maraka mjesečno, najprije na Radiju, a potom u Goebbelsovu ministarstvu. Tamo je bila tek jedna od tajnica, ali ju je zapalo da po službenoj dužnosti 18. veljače 1943. prisustvuje Goebbelsovu govoru u berlinskoj Palači sporta, održanom pred radnicima pokupljenima iz obližnjih tvornica i pogona. Sjećanje Brunhilde Pomsel na masovnu histeriju kojoj je tamo svjedočila spada među najdojmljivije stranice knjige: “A zatim su svi u tom mnoštvu pomahnitali kao da su ih napale ose. Počeli su vikati, lupati nogama i mahati rukama, činilo se da će ih polomiti... U životu još nikada nisam doživjela nešto slično. To nije bilo oduševljenje, to je bilo kao da ne znaju što rade.” Osobna “katarza” i pogled Brunhilde Pomsel na vlastitu i kolektivnu krivnju zasebna su važna dimenzija ove knjige. Spomenut ću samo da ona, više kao objašnjenje nego kao opravdanje, vrlo često spominje glupost.
“Uvijek će biti glupih ljudi koji će slijediti krive ljude... Zapravo si ne mogu zamisliti da bi se to moglo ponoviti. Ali jesu li ljudi nešto naučili iz toga, to ne znam... Za stravična zlodjela znali su prije svega oni ljudi koji su imali izravne veze s tim ustanovama i zatvorima... Nisu čak svi ni bili članovi stranke. Među njima je sigurno bilo puno običnih, jednostavnih, pomalo glupih, u svakom slučaju politički glupih ljudi, koji nisu previše razmišljali o tome... Nisam bila sljedbenik nacista, jer bih u tom slučaju znala više. Zapravo sam više ili manje zbog nepromišljenosti završila u toj glupoj stranci u kojoj je bila većina.” “Kada je Hitler došao na vlast, za sve je već bilo prekasno. A svatko je imao neke osobne probleme koje je morao riješiti, nije se radilo samo o progonu Židova. Bilo je tu još puno drugih stvari... Ako izuzmemo naciste, dakle vođe tog pokreta, te lažne proroke koji su nam podastrli krive, potpuno pogrešne prognoze, sve je to bilo moguće samo zbog ravnodušnosti ljudi... Za to je bila kriva ravnodušnost ljudi kakvu i danas vidimo svuda oko sebe. Da smo zaista u stanju ponovno na televiziji gledati tu strašnu priču koja se događa u Siriji i stotine ljudi koji se utapaju. A nakon toga slijedi zabavni program. Ni mi ne mijenjamo svoj život zbog toga. Mislim da je to u životu jednostavno tako.” Je li doista to u životu jednostavno tako ili imamo izbora sudbonosno je pitanje koje nam postavlja Goebbelsova tajnica. Jer, kad Hitler dođe na vlast, opet će biti prekasno za sve.
