Ni riječi o razlikama. Odnosno o tome kako ih prevladati uime nekog budućeg jedinstva kršćanskog istoka i zapada. “Svjesni trajnosti mnogih prepreka, želimo i nadamo se da će naš susret pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva koje je Bog htio, za koje je Krist molio. Neka naš susret nadahne kršćane širom svijeta da mole Gospodina s obnovljenim žarom za puno jedinstvo svih njegovih učenika”, rekli su o toj temi papa Franjo i ruski patrijarh Kiril u svojoj zajedničkoj izjavi sa susreta na Kubi prošli mjesec. A razlika (raskola) između katolicizma i pravoslavlja ima mnogo, no one, kako mnogi tvrde, nisu nepremostive.
Pitanje “Filioque”
– Još prije nego što se dogodio Veliki istočni raskol 1054. godine, između Crkve na istoku i one na zapadu, počele su se stvarati razlike i nastajao je proces udaljavanja. Prva shizma između Rima i Bizanta dogodila se u doba patrijarha Akacija i trajala je od 484. do 519. No značajnija je druga velika shizma u 9. stoljeću u doba patrijarha Focija, kad je on prvi put izvukao neka dogmatska pitanja zbog kojih je optužio zapadnu Crkvu za herezu.
Tvrdio je da je heretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga “od Oca i Sina”, takozvano pitanje “Filioque”, budući da je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo od Oca. Jednako tome, Focije je proglasio pogrješnom i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni kruh. Ova će dva pitanja ostati višestoljetni kamen spoticanja ili možda bolje rečeno, izlike za dokazivanja različitosti i nepomirljivosti između Rima i Carigrada.
Usto, analizirajući sva povijesna događanja, razvidno je da je rimski biskup imao odlučujuću ulogu i da je stav Rimske Crkve bio presudan, čime se potvrđuje koliko je cijela Crkva onoga doba priznavala njegov autoritet, to jest, govoreći teološkim rječnikom, primat, što je u ovakvim sukobima dovođeno u pitanje te je tako pitanje primata postalo jedno od važnih spornih pitanja između Istoka i Zapada – objašnjava dr. don Ivan Bodrožić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dodajući da se upravo u takvom kontekstu dogodio istočni raskol koji se do danas nije sanirao, nego su kasnije povijesne okolnosti učinile da se on i produbi.
Jedna od bolnih točaka, osobito u očima pravoslavnog svijeta, pitanje je papina primata, jer je Pravoslavna Crkva odbacila nauk Rimske Crkve o Papinu primatu i božanskom podrijetlu moći prvoga biskupa u sveopćoj Crkvi.
Pravoslavni su teolozi oduvijek inzistirali na tome da je Rimska Crkva jedna od autokefalnih mjesnih Crkava bez ikakva prava da svoju jurisdikciju proširuje na područje drugih mjesnih Crkava – zaključio je Sveti sinod Ruskoga patrijarhata 26. prosinca 2013., dokument u kojem se razmatraju tri razine: biskupijska gdje je biskup prvi i nema jednakoga.
Izvor mu je u apostolskom nasljedstvu i to nije nikada stavljeno u pitanje. Druga je razina lokalna, autonomna ili autokefalna Crkva koja ima prvoga – nadbiskupa, primasa ili patrijarha – koji ima najvišu vlast u pomjesnoj Crkvi i kojega bira Arhijerejski sabor. Izvor mu je dakle u Saboru. On je prvi bez jednakih. I treća razina sveopće Crkve u kojoj je mnogo primasa i arhiepiskopa koji su svi jednaki. Izvor mu je u diptisima, poretku spomena glavara u Euharistiji. U tom se moskovskom dokumentu spominje carigradski patrijarh kao prvi po časti, ali se nijednom ne ističe izraz ekumenski.
Pravoslavni, zapravo, razlikuju tri vrste primata: kao počasni (tzv. primat časti), primat u kanonskom i primat u dogmatskom smislu riječi. I ova prva dva nisu sporna, ali zato jest ovaj treći, jer prema njemu jedan biskup ima neograničeno, vječno i nepromjenjivo prvenstvo o pitanjima dogme i sadržaja vjere te nitko ne može biti kršćaninom u punini ako to ne prihvati. Takvo prvenstvo pravoslavlje ne prihvaća i u tome se bitno razlikuju Katolička i Pravoslavne Crkve.
I na taj se problem ne gleda samo kao na neki administrativne naravi ili kao na puku svađu biskupa oko toga koji će među njima biti prvi, nego, kako tvrde pravoslavni, o dva različita pogleda na Crkvu. Odnosno, da je pogled rimokatolicizma ponajprije univerzalno-pravni jer je Crkva svjetska, hijerarhijska institucija, kojoj je Krist povjerio zadaću na ovome svijetu, da propovijeda, da posvećuje, da dijeli sakramente i blagoslove, a pravoslavni pogled je naprotiv euharistijsko-sakramentalni te svaka mjesna Crkva, predvođena svojim biskupom, kao nasljednikom apostola, u punini obavlja svoje osnovno poslanje, tj. vječno spasenje ljudi i svaka pojedina biskupija ima sva sredstva potrebna za spasenje: Bibliju, predaju Crkve, vlast ređenja, apostolsko nasljedstvo, a naročito sakrament euharistije.
Na trenutak se činilo da je ta tema apsolvirana u tzv. Ravenskom dokumentu, koji kaže kako se “obje strane slažu u tome da je (...) Rim, kao Crkva koja predsjeda u ljubavi, prema izrazu sv. Ignacija Antiohijskoga, zauzimala prvo mjesto u poretku/taxisu i da je rimski biskup prema tomu prvi/protos među patrijarsima. Ipak strane se ne slažu o tom tumačenju povijesnih svjedočanstava toga razdoblja s obzirom na povlastice rimskoga biskupa kao prvoga/protosa, pa se to pitanje shvaća na različite načine u prvom tisućljeću”.
Nakon toga dogovoreno je da daljnja tema za raspravu bude “Uloga rimskoga biskupa u zajedništvu Crkve u prvom tisućljeću” i na taj su tekst Rusi, koji nisu potpisali taj dokument, iznijeli ozbiljne i oštre primjedbe. Zatim je nesporazum oko Ravenskoga dokumenta bio privremeno izglađen radnim tekstom na Kreti 2008. o ulozi pape u prvom mileniju. Ali i na to su Rusi dali toliko primjedaba da je tekst bio ponovno sastavljen od početka do kraja.
Nakon toga održana su dva sastanka Koordinacijskoga odbora na Cipru 2009. i u Beču 2010. Nakon dvodnevnoga zasjedanja, Sveti je sinod Ruskoga patrijarhata 26. prosinca 2013. izdao dokument u kojem se razmatraju tri razine: biskupijska gdje je biskup prvi i nema jednakoga. Izvor mu je u apostolskom nasljedstvu. I to nije nikada stavljeno u pitanje. Druga je razina lokalna, autonomna ili autokefalna Crkva koja ima prvoga – nadbiskupa, primasa ili patrijarha – koji ima najvišu vlast u pomjesnoj Crkvi i kojega bira Arhijerejski sabor. Izvor mu je dakle u Saboru. On je prvi bez jednakih. I treće, razina sveopće Crkve u kojoj je mnogo primasa i arhiepiskopa koji su svi jednaki. Izvor mu je u diptisima, poretku spomena glavara u Euharistiji. U tom se moskovskom dokumentu spominje Carigradski patrijarh kao prvi po časti, ali se nijednom ne ističe izraz ekumenski. Govori se samo o Koncilima kao “ekumenskim”.
Čista od grijeha
Kamen spoticanja su i neka pitanja oko Kristove majke, Bogorodice, Blažene Djevice Marije. Naime, Katolička Crkva o Djevici Mariji vjeruje četiri vjerske istine, tj. dogme: da je bogorodica, da je djevica, da je bezgrješno začela i da je dušom i tijelom na nebo uznesena. Crkva uči kako Isus nije uzeo Mariju odmah sa sobom na nebo, kako bi ostala s apostolima i prvim kršćanima kao utjeha, no zbog njezine želje da se združi sa svojim sinom, Bog joj uslišava molitvu i šalje anđela da joj navijesti trenutak preminuća.
Prije smrti poželjela je vidjeti sve apostole, koji su se listom odazvali osim sv. Tome, koji je, stigavši tri dana kasnije, htio vidjeti Mariju barem mrtvu u grobu, no kada su otvorili grob, tijela nije bilo u njemu, već su apostoli osjetili samo miris njezinih haljina i našli anđeoski pjev da je Marija na nebo uznesena dušom i tijelom. Papa Pio XII. proglasio je 1. studenog 1950. nauk o Marijinu uznesenju na nebo, a u dogmatskoj buli o Marijinu uznesenju piše:
“Vlašću Gospodina našega Isusa Krista te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom: proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena istina da je bezgrješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica nakon završena tijeka zemaljskog života dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.” Ta dogma jedan je od prigovora pravoslavlja zapadnom kršćanstvu, premda istočni kršćani s posebnim žarom štuju Blaženu Djevicu Mariju. Ona je za pravoslavni svijet, baš kao i za katolike, čista od svakoga grijeha, posvećena, najsvetija među ženama i nakon zemaljskog života uživa slavu svoga sina Isusa Krista. Obraćaju joj se kao vladarici, majci Crkve i slave blagdan njezina Usnuća, tj. uznesenja na Nebo.
Ipak, povijesni susret dvojice poglavara na Kubi širom je otvorio vrata zajedništvu, o čijim se modelima razgovaralo posljednjih desetljeća i na prvo su mjesto izbili oni modeli, poput modela “jedinstva u pomirenoj različitosti”, dvojice čuvenih teologa Karla Rahnera i Heinricha Friesa iz 1983., kojemu “za razliku od tzv. organskih unija, cilj nije stapanje postojećih crkava i crkvenih zajednica u jednu monoformnu Crkvu, nego je cilj da Crkve ostanu mnoge Crkve (plural) i istovremeno budu jedna Crkva (singular). Radi se dakle o zajednici sestrinskih (mjesnih) Crkava, o korporativnom sjedinjenju u različitosti, u mnogostrukosti i višeobličnosti”, kako kaže dr. Jure Zečević profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
“Njihovo tzv. realno načelo očekuje da se ni u jednoj partikularnoj Crkvi buduće ‘Jedne Crkve’ (Una sancta), ne smije eksplicitno i vjeroispovjedno odbaciti nijedan članak (vjere), koji je u nekoj drugoj Crkvi obvezujuća dogma. Primjerice, niti bi pravoslavni smjeli eksplicitno u svojim Credima nijekati katoličku dogmu o bezgrešnom začeću BDM ili pak dogmu o papinom prvenstvu, a niti bi katolici smjeli tražiti od njih da i oni eksplicitno i vjeroispovjedno izreknu da prihvaćaju te dogme. Eventualni konsenzus, predlažu Rahner i Fries, može se i kasnije postupno tražiti unutar ostvarenog zajedništva jedne Crkve”, kaže dr. Zečević. •
>> Koliko ima kršćanskog u vladajućoj politici?
>> Crkva se do 2012. odrekla 160 milijuna kuna
