Šezdesetih pa i 70-ih godina imati dobar standard značilo je imati “dom pod jednim ključem” u kojem WC i kupaonica nisu bili u dvorištu ili hodniku, a ako ste imali fiću ili stojadina, TV, perilicu rublja, već ste bili imućni. I 80-ih je auto imala manjina, na odmor su radnici odlazili u radnička odmarališta. Pa ipak, često građani revoltirani niskim standardom i time što smo druga najnerazvijenija zemlja u EU te nejednakostima koji jednima omogućavaju sve, drugima životarenje, kažu da su prije živjeli bolje. Većina zasigurno ne misli na nepostojeće političke slobode koje su, ako ste imenovani neprijateljem bivše države, bile plaćane i glavom ili u boljem slučaju gubitkom slobode i koje su dovele do toga da se još i danas izvlače kosti žrtava totalitarnog sustava.
Jesmo li prije zaista živjeli bolje ili je većina građana imala podjednake mogućnosti pa im se život činio relativno dobar ako su mogli “skucati” novac za TV, kućanske aparate i odmor?
Danas je ipak bolje
– Iako je jako teško uspoređivati život danas i u bivšoj državi, ipak mislim da je danas u Hrvatskoj bolje nego prije 30-40 godina. Ljudi su možda prije bili zadovoljniji jer su svi bili podjednaki, nije bilo puno bogatih. Pogledajte automobile danas i prije 30 godina kad su se vozili jugići i stojadini. Porasle su aspiracije ljudi, ali moramo shvatiti da smo siromašna zemlja, koja je do jučer bila u poslijeratnoj izgradnji, mi nismo Nijemci ni Slovaci, mi smo Mediteranci i nismo toliko posvećeni radu i štedljivosti.
>>Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju od ponedjeljka ili u e-izdanju!
Od ostalih tema izdvajamo:
>>Autoceste zaradile 1,59 milijardi kuna, 100 milijuna više nego lani u isto vrijeme
>>Sandra među najvećim sportašicama Europe
>>Fantela još jedna obiteljska bajka
Juga i bivše komunističke države su imale dogovornu ekonomiju. U kapitalizmu je najteže naći novu proizvodnu i tržišnu nišu, a kada se socijalizam urušavao po svijetu, mastodonti u društvenom vlasništvu nisu imali šanse i zato je propao niz industrijskih proizvođača, pa i najveći među njima Prvomajska. Dok je Jugoslavija bila na okupu "industrijski giganti" su imali zagarantirano tržište po cijenama koje su trebali. Kada bi falilo love doštampalo bi se, te zaduživalo i to je tako funkcioniralo dok balon nije pukao. Kupovanje socijalnog mira, gomilanje 10 radnika na poslu koji može obaviti jadna čovjek te nesposobnost i lopovluk socijalističkih direktora su dovele pred kraj osamdesetih mnoge jugo-gigante pred stečaj, pa na koncu i likvidaciju. Rat je samo još pogoršao situaciju, ali nije ni blizu krivac za krah "jugo-giganata" koliko jugo-dogovorna ekonomija koja tzv. industrijske gigante nije modernizirala i pripremila za tržišnu utakmicu protiv zapadne konkurencije. Danas ljevičari za krah velikih sustava u drštvenom vlasništvu krive privatizaciju devedesetih, a sve je bilo uništeno, opljačkano i bez tržišta još 1989. "Slavna" cijela jugo industrija je izvozila prema jugo zavodu za statisiku 1985. 10 milijardi dolara robe, socijalistička Hrvatska 2,5 milijardi dolara robe. Uvoz je iznosio 15 milijardi dolara. Juga je bila uvoznička država kao i danas Hrvatska. Današnja Hrvatska je u mnogim gospodarskim i društvenim segmentima samo žrtva nasljeđenog sklopa bivše juge.