Mlađanove riječi izazivaju jezu, a uskoro će opet sjesti na optuženičku klupu: 'Da nije naišla ona, žrtva bi bio netko drugi'

Ako sam dobro razumio lik je do svoje 20te godine ubio dvoje ...i zbog dobrog vladanja iz zatvora je pustan na izlaske:Haloooooooo!Isad se svi cudimo onome sto se kasnije desilo a da ne pricam sta bi bilo u buduce.Amerika je jos uvijek daleko iznad...nas i zatucane europe.

Radi ovakvih bi trebalo razmisliti o uvođenju doživotnog zatvora.

Puštali ga za vikende??? Puštali i opet tada ubio?? Hoće li se suditi onome tko ga je pustio? Pa taj da nema i sada iz zatvora kažnjivih djela, pušten bi bio! Umjesto da DOŽIVOTNO guli u tamnici!! Sramota za ovo krivosuđe!

Slučaj Srđan Mlađan nije samo priča o jednom počinitelju, nego o ozbiljnom i sramotnom podbačaju zatvorskog sustava. Prije 24 godine pušten je na slobodni vikend i tada je ponovno ubio – to je bila katastrofalna procjena struke. Danas, nakon četvrt stoljeća tretmana, opet se pitamo što je zapravo postignuto. Ako se nakon 25 godina rada psihijatara, psihologa i socijalnih pedagoga rizik nije bitno smanjio, onda je legitimno govoriti o profesionalnom neuspjehu. Tko je procjenjivao njegovu opasnost i na temelju kojih kriterija? Je li tretman bio stvaran i učinkovit ili tek administrativna forma koja zadovoljava propise? Vrijeme je da se unutar zatvorskog sustava detaljno analizira model tretmana ovog slučaja i javno evaluira 25 godina rada. Mora se jasno definirati tko je donosio odluke, tko je nadzirao proces i zašto posao za koji su stručnjaci plaćeni nije dao rezultate. Bez takve odgovornosti, resocijalizacija ostaje parola, a sigurnost građana prepuštena pogrešnim procjenama.

Hrvatski zatvorski sustav mora bez odgode implementirati model RNR (Risk–Need–Responsivity) i cjelokupni rad sa Srđan Mlađan dosljedno preusmjeriti na taj okvir, jedini s jasno dokazanom učinkovitošću u smanjenju recidiva. Ključno je strogo poštovati načelo rizičnosti (intenzitet tretmana mora pratiti razinu rizika), načelo tretmanskih potreba (rad mora ciljati kriminogene čimbenike) i načelo responzivnosti. Upravo je responzivnost stručno najzahtjevnija jer podrazumijeva prilagodbu tretmana sposobnostima, motivaciji i stilu učenja pojedinca. Ako Mlađan odbija psihoterapiju, to je njegov izbor, ali sustav ga mora kontinuirano motivirati, strukturirano suočavati s posljedicama tog izbora i tražiti alternativne pristupe. Tretman ne može biti „jedna veličina za sve“, osobito ne kod visokorizičnih počinitelja. Možda je potreban drugačiji terapijski model, a ne isključivo klasična kognitivno-bihevioralna terapija – ako je ona uopće bila sustavno i stručno primijenjena. Sustav mora uvesti obvezu redovite i neovisne evaluacije svih tretmanskih programa. Potrebno je osnovati neovisno tijelo pri Ministarstvu ili u suradnji sa Sveučilište u Zagrebu koje će znanstveno vrednovati učinkovitost postojećih praksi i na temelju podataka predlagati promjene. Očekuje se aktivan doprinos profesora s Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, kao i primjena validiranih psihologijskih instrumenata koje definiraju sveučilišni stručnjaci.

Slučaj Srđan Mlađan ponovno otvara bolno pitanje učinkovitosti hrvatskog zatvorskog sustava. Prije 24 godine sustav mu je odobrio slobodni vikend, nakon čega je uslijedilo novo ubojstvo i talačka kriza. Taj potez nije bio samo individualna pogreška, nego ozbiljan institucionalni promašaj procjene rizika. Danas, četvrt stoljeća kasnije, opravdano je pitati što je u resocijalizacijskom smislu doista postignuto. Ako nakon 26 godina tretmana i nadzora i dalje svjedočimo novim kaznenim djelima, tada je jasno da nešto u sustavu ne funkcionira. Gdje su rezultati rada psihijatara, psihologa i socijalnih pedagoga i tko evaluira njihovu učinkovitost? Je li tretman bio dubinski i individualiziran ili se sve svodilo na formalno ispunjavanje programa? Kod visokorizičnih počinitelja optimizam bez stroge kontrole postaje opasan luksuz. Zatvorski sustav mora prije svega štititi društvo, a tek potom dokazivati vlastitu humanost kroz resocijalizaciju. Bez transparentne analize i jasne odgovornosti, svaki novi propust šalje poruku da sustav ne uči na vlastitim pogreškama.