Osjećao sam ga kao brata i velikog prijatelja, ljubitelja i Boga i
čovjeka, velikog borca za slobodu i ljudsko dostojanstvo – kaže šokiran
viješću o Chickovoj smrti biskup mađarske Reformatorske crkve Janos
Kopacsi Kettos, koji ga je 1991. kao tadašnji župnik upoznao u Laslovu,
selu 19 kilometara udaljenom od Osijeka.
Prije Zagora bio Franco
U ratu se, kaže on, razvilo prijateljstvo koje je završilo tako da je
Eduardo Rosza Flores bio vjenčani kum njegovoj supruzi, a ovo su ga
ljeto očekivali na jednom krštenju u Baranji, u Kopačevu, gdje biskup
danas živi i radi.
– Što god da se sada priča o njemu, vjerujem da je dao život za svoj
narod. Baš kao što se borio u Hrvatskoj za napadnute ljude – kaže
shrvani biskup koji je odmah čim je čuo za vijest o smrti nazvao
Chicova prvog zapovjednika Istvana Mihalika, načelnika 160. brigade i
zapovjednika obrane Laslova. Novinara koji je pero zamijenio uniformom
HV-a Mihalik je i imenovao zapovjednikom internacionalnog voda, koji je
imao veliku ulogu u obrani malenoga, većinski mađarskoga, sela, potpuno
razorenoga u ratu.
– Ponosim se što je bio moj vojnik. Ne ulazim u to što je radio u
Boliviji, ali srce mi se kida što sam ga izgubio – kaže zapovjednik
koji se Chica sjeća kao velikoga katolika koji je, bez obzira na ratne
teškoće, redovito prakticirao molitvu.
Otkriva nam i jednu tajnu – prije negoli je Eduardo nadimak dobio po
stripu, odnosno Zagorovu pomoćniku Chicku, on mu je – jer je
izvještavao za španjolski dnevnik, dao nadimak Franco! Po poznatom
diktatoru. Franca, Chica, odnosno Eduarda sjeća se i po vrsnom
poznavanju jezika – tečno je govorio španjolski, engleski, talijanski,
mađarski i njemački, a na koncu i hrvatski.
“A ge ćetniko?”
Za zasluge u ratu odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata te je dobio
i hrvatsko državljanstvo. U šoku i nevjerici ostao je i Marko Jonjić,
jedan od zapovjednika u 160. osječkoj brigadi, koji je od nas doznao za
Chicovu pogibiju.
– Imao je lavlje srce u kojemu je bila beskrajna ljubav prema Hrvatskoj
– kaže Jonjić sjećajući se da je Chico u Laslovo otišao ne znajući
hrvatski jezik, no zbog porijekla je znao mađarski. U knjizi o 160.
brigadi u priči o Eduardu tako piše da su mu prve riječi na hrvatskom u
Laslovu bile “A ge ćetniko?”, dok neki tvrde da su glasile: "Čedo, puši k....!".
Posljednji put, kaže Jonjić, vidio ga je
prije četiri godine.
– Tad smo zajedno otišli u Laslovo, obišli sva mjesta na kojima smo
bili za vrijeme rata. Pričali smo o zajedničkim doživljajima i ponovno
zajedno, kroz razgovor, proživljavali sve ratne strahote. Svi mi nosimo
u sebi neizlječive, duboke rane i ponovo iznova patimo prisjećajući se
prizora u kojima smo gubili svoje suborce, prijatelje – kazao je
Jonjić.
Tijekom rata se, dodaje, znalo čuti kako je Eduardo R. Flores špijun
kojekakvih skupina i organizacija, ali to njegovim suborcima nikada
nije bilo bitno. – On se srcem i istinski borio samo za pravdu u
Hrvatskoj. I ako je bio neki špijun, nije bitno. On je bio i ostat će
veliki čovjek, prijatelj kojeg sam upoznao u ratu, i koji će vječno
biti u mom srcu – zaključuje M. Jonjić.
