Dr. Hal Puthoff je fizičar koji je vodio tajni CIA-in projekt
istraživanja psihičkih moći za špijunažu. U srpnju 1995. CIA je
pokrenula lavinu novinskih naslova otkrivši da je američka vlada
potrošila 20 milijuna dolara na istraživanje parapsiholoških fenomena –
među kojima je bilo i gledanje na daljinu (remote viewing).
Strah od Sovjeta
Sve je počelo 1967. godine kad su Amerikanci doznali da Sovjeti troše
500 milijuna dolara godišnje financirajući 14 instituta koji se bave
parapsihološkim istraživanjima. Strahovalo se da sovjetski
vidioci mogu pratiti američku flotu podmornica s nuklearnim
projektilima, na kojoj se temeljila zapadna hladnoratovska politika
zastrašivanja.
Kako je stav zapadnjačkih znanstvenika bio da je riječ o
parapsihološkim glupostima, a ne o ozbiljnim znanstvenim projektima,
dr. Puthoff, znanstvenik sa sluhom za paranormalno i obavještajnim
zaleđem (bivši agent CIA-e, s radnim iskustvom u mornaričkoj
obavještajnoj službi i Agenciji za nacionalnu sigurnost), bio je
idealni potencijalni suradnik. Osim toga, SRI – Istraživački institut
Stanford, tada daleko od javnosti i s malim budžeom – bio je savršeno
mjesto za početak. Danas je to mjesto predvodnik američke znanosti, sa
svojih 2700 znanstvenika koji rade u najsuvremenije opremljenim
laboratorijima.
CIA-in neobični projekt trajao je više od 23 godine. Mada je CIA-a
1995. priznala postojanje projekta, mnoge mete i rezultati vidjelaca na
daljinu ostali su strogo čuvana tajna. Oznaka tajnosti skinuta je samo
s jednog izvještaja od 270 stranica, a procjenjuje se da dokumentacija
cijelog projekta ima 80.000 stranica.
Gledanje na daljinu
VL: Kad ste se prvi put susreli s
gledanjem na daljinu?
PUTHOFF: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj
elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna
fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne
bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim
organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno
činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu.
Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma
stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao
na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među
ostalima, pročitao ga je i newyorški umjetnik Ingo Swann, koji je
sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je
pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih
sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam
sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na
gradskom fakultetu u New Yorku. Pozvao sam ga u Stanfordov istraživački
institut (Stanford Research Institute), u kojem sam u to vrijeme radio,
te smo izveli pokus s magnetnim mjerenjem instrumentima poput igle
kompasa, ali unutar magnetnog štita. Čak je i kroza sve te štitove
uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao
sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida!
Kao fizičara, to me je zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj,
nakon čega nam je vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo
proučavali te fenomene. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su mi ponudili
projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta.
Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati
podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.
VL: Zašto su ljudi iz CIA-e bili
tako zabrinuti kad su vam se obratili?
PUTHOFF: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže
mnogo novca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski
stručnjaci istražujući izvanosjetilne percepcije. Zapada
znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije
vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to
predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na Istoku rade na
razvoju nove znanosti koja je na Zapadu nepoznata. Nisu, međutim, znali
kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili
potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike.
Potencijalna prijetnja
VL: Kako je izgledao vaš prvi
eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj
udaljenosti?
PUTHOFF: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je Swannova
sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetnim
poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da je
riječ o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na
velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena
ispostavilo da može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta
obavještajnih službi takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu
prijetnju.
VL: Kad se dogodio prvi slučaj
gledanja na daljinu?
PUTHOFF: Na početku pokusa Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u
zaljev San Francisca, udaljen tridesetak kilometara, a on će
jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse.
Poslali bismo tim, zadatak kojega bi bilo ići na nasumce izabrane
lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumce
izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga
mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje
koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred
oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro
odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tim. Utjecalo
je na taj način da smo nasumce birali koordinate diljem svijeta ili
jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa
pokusa i oba su bila uspješna.
Zaobiđeno vrijeme
VL: Očito je da u gledanju na daljinu
vrijeme i prostor ne predstavljaju granice. Možete li nam opisati neki
slučaj kad je um zaobišao vrijeme i otputovao u prošlost?
PUTHOFF: Da, prostor i vrijeme su tu relativni. Dobili smo zadatak da
predvidimo stanje na burzi dionica u budućnosti. Odlučili smo pokušati
vidjeti što će se dogoditi. Nismo jednostavno rekli jasnovidiocima da
pokušaju vidjeti što će se dogoditi na burzi zato što bi u tom slučaju
na njih previše utjecalo njihovo eventualno poznavanje tržišta i ono
što su pročitali u novinama. Smislili smo drukčiju strategiju. Na
primjer, ako sutra cijena dionica skoči, pokazat ću im jabuku, a ako
padne, olovku. Bez obzira na stanje na burzi, rekao bih im: “Sada ću
vam dati nešto, a vi pogodite što.” Odgovorili bi: “Izgleda poput
crvene lopte.” Sliči jabuci. Budući da sam im u slučaju da cijene skoče
odlučio dati jabuku, to bi značilo da predviđaju da će cijene skočiti.
Tako je i bilo. Cijene dionica su skočile, a ja sam im pokazao jabuku.
Ponavljali smo taj postupak 30 dana zaredom.
VL: Doznali smo kako je počelo
proučavanje gledanja na daljinu. A kako je završilo?
PUTHOFF: Povod za početak uglavnom je bila zabrinutost zbog hladnog
rata. Kad je hladni rat završio, splasnula je i motivacija za program.
Bilo je lakše jednostavno pustiti da zamre i ostaviti to
znanstvenicima. Tema je bila previše kontroverzna za obavještajnu
zajednicu pa su takvi programi prestali do 1995. godine.
Umjesto kolibe u šumi, otkrili strogo čuvanu tajnu
VL: Možete li nam ispričati priču o
sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se
pokusi provodili?
PUTHOFF: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere mjesto i
da nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi.
Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na
daljinu na Stanfordu. Pokazalo se da je ta osoba izabrala koordinate
svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No,
nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva
jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su zamijetili
da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom
opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da
upravo to vide, pa su detaljno opisali te strogo čuvane podzemne vojne
baze. Kad su promatrači vidjeli do u kakve je pojedinosti ta lokacija
bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive
informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo
odgovorili da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Proveli su
istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo
rekli ili je riječ bila o curenju povjerljivih podataka. Situacija se
sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo
sovjetsku metu da vidi možemo li je opisati. Prva meta bila je
istraživačka ustanova u Sovjetskom Savezu. Naši su jasnovidioci točno
opisali lokaciju. Pokazalo se da je to vrlo zanimljiva lokaciji jer se
ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno
opisali – što se proizvodi u toj ustanovi i slično.
