Smrt 12-godišnje djevojčice likvidirane vezanih ruku, kako je 7. prosinca 1991. smaknuta Aleksandra Zec s majkom Marijom jer su svjedočile ubojstvu oca i supruga Mihajla, ne smije biti predmet bilo kakve licitacije i stoga je dobro što je HRT odmah reagirao zbog komentara u svojem Kalendaru o “predimenzioniranju” tog slučaja s obzirom na to da je još 400 djece poginulo za velikosrpske agresije, a da ni za njih nitko nije odgovarao. Taj osvrt povrijedio je spomen na simbol stradanja Srba za rata u Hrvatskoj.
To što mediji nisu na sličan način tretirali pogibije i druge djece ne može biti opravdanje za osvrt koji sugerira zaključak da smrt 12-godišnje Aleksandre nije vrijedna da se o njoj toliko piše i govori. Iako, teško je povjerovati da je autor htio da i to “bude izgovoreno” pa ni tu pogrešku ne treba zloupotrebljavati za politička prepucavanja.
Naslovi “Ni nakon 25 godina nije procesuirano ubojstvo obitelji Zec” sugeriraju kako država ni danas ne čini ništa da odgovorne privede pravdi, iako se više ništa ne može učiniti.
I Zoran Pusić na komemoraciji na Sljemenu kaže, prenosi Hina, da je država pokušala sve da se slučaj zataška i pomogne ubojicama, te da će je to i dalje mučiti sve dok se na mjestu likvidacije na Sljemenu ne pojave predsjednici Republike i Vlade...
Iako se to nije tražilo i od bivšeg vrha države. Novosti pišu da je slučaj Zec “trajna sramota za Hrvatsku”. To je svaki zločin bez kazne. I za Norvešku je sramota ako u predmetu Kaste i Mathisen počinitelji nisu kažnjeni nakon što je Europski sud za ljudska prava zaključio da im treba omogućiti da ispituju suoptuženika koji ih tereti “i pod cijenu gubitka ključnog dokaza za osudu”. I za Hrvatsku je sramota da počinitelji nisu kažnjeni iako su priznali zločin.
Ali, nakon 25 godina ipak bi više trebali držati do činjenica, a zločin ne koristiti u politikantske svrhe. O tomu govori i to što je Večernji list u veljači 2013. bio jedini medij, i još uvijek je, koji je tražio uvid u spis Zec kako bi našao odgovore koji se sve vrijeme nude kako komu paše.
I ovih se dana prozivalo Vladimira Šeksa kao bivšeg tužitelja RH, iako se sve bitno dogodilo prije i nakon što je on tih nekoliko mjeseci bio na funkciji. Zagrebačka policija na slučaju Zec radila je u najjačem, uzgred, nacionalno mješovitom timu.
Sumnjivce su imali već nakon četiri-pet dana i na Sljemenu su pronašli mrtva tijela. Već 20. prosinca 1991. prvi put saslušani su pred istražnom sutkinjom Jolankom Eleonorom Nemeth, ali bez odvjetnika jer je u članku 70.
ZKP-a pisalo da je obvezan ako prijeti smrtna kazna. Iako je ukinuta godinu ranije, greškom u toj odredbi nije zamijenjena kaznom od 20 godina zatvora kao najvećom. U povodu drugog slučaja, Vrhovni sud je u veljači 1992. donio pravno shvaćanje da članak 70.
treba tumačiti tako da branitelj mora biti na prvom ispitivanju ako se može izreći kazna od 20 godina. Tada istražnom sucu Božidaru Jovanoviću nije preostalo drugo nego izdvojiti priznanja u slučaju Zec kao nevaljana.
A bez njih, vijeće na čelu s Mitkom Naumovskim nije imalo dokaza za osudu. Tužitelji su pokušali spasiti priznanje prekvalifikacijom na “obično” ubojstvo kad je kazna 15 godina i kad branitelj nije obvezan, ali Vrhovni sud je taj manevar odbio jer se zakonitost ne može “graditi” na redakcijskoj pogrešci zakonskog teksta, odlučili su dr. sc. Petar Novoselec, Marijan Svedrović, mr. Rudolf Frančula, mr. Branko Zmajević i Milena Drakulić.
Sramotno je što počinitelji nisu kažnjeni, ali to je posljedica spleta okolnosti kojem je kumovao šlamperaj zakonodavca prije ubojstva te što se istražna sutkinja držala zakonskog teksta “ko pijan plota”. Katastrofalno, ali događa se i u puno uređenijim državama.
>> HRT utvrđuje odgovornost zbog neprimjerenog komentara u TV kalendaru o ubojstvu Aleksandre Zec
Samo u Pounju je bio dvoznamekasti broj djece koja su izvedena iz svojih kuća i ubijena zajedno s roditeljima. Vidio sam osobno neke VHS snimke, ali niti jedan medij ne objavljuje njihova imena niti ikada piše o njima.