Negativan je. Test na HIV je negativan – javila mi je mlada žena,
nazvat ćemo je za ovu priču Mirjana, nakon pet dana neizvjesnosti,
nespavanja i očaja. Toliko je vremena prošlo otkako sam joj rekla da je
muškarac koji ju je silovao i koji sad zbog toga izdržava kaznu u
jednom od hrvatskih zatvora obolio od AIDS-a.
Ispalo je da sam je o njegovoj bolesti izvijestila ja jer nijedna od
službi za koje sam mislila da bi im to trebao biti posao nije to učinila
iako sam imala informaciju da jest. Tek sam kasnije doznala da zapravo
to nitko nije dužan učiniti jer oboljeli ima pravo da se za njegovu
bolest ne zna.
Prošlo devet godina
– Ne. Nitko mi nije došao na vrata, nitko me nije nazvao, nitko mi nije
poslao dopis. Valjda bi to učinili da sam nečije dijete. Ovako – nisu.
Pa ni nakon onoga što sam prošla nisam imala pomoć psihologa, nego
dječjeg defektologa. Tako vam je to. I kako se sada osjećam? Šugavo.
Što ću drugo reći. To što kažete da je zapisano da me obavijestila
njegova sestra nije istina. Pa zar bi to uopće bio način? – govorila je
Mirjana odsutna pogleda, držeći se rukama za trbuh.
Silovana je prije devet godina. Prema izjavama nekih liječnika, nije
isključeno da virus postane aktivan nakon desetljeća. Da je silovatelj
obolio, doznalo se prije nekoliko mjeseci, kada je pristao testirati se
na hepatitis. Kako je nalaz bio čudan, pozvan je u zatvorsku bolnicu na
dodatne pretrage. Tu mu je utvrđena bolest, navodno treća faza, pa
jepremješten na liječenje. Nakon propisane terapije i otpusta, vraćen
je u zatvor. Sada čeka prekid izdržavanja dvoipolgodišnje kazne.
Kad vrati film unatrag, Mirjana se nevoljko prisjeća kako su se te noći
odvezli njegovim automobilom. Nakon nekoliko desetaka kilometara
parkirao je na mračnom predjelu i izvukao nož: – Svakog se jutra s tim
budim. To je negdje u meni, nešto što se ne može ni potisnuti ni
zaboraviti, to su rane koje nikakvo vrijeme ne liječi. Moj dečko s
kojim čekam da nam se za nekoliko mjeseci rodi prvo dijete zna što sam
prošla. No, da je silovatelj obolio, još mu nisam rekla – izgovorila je
pitajući se tko zna koji put zašto joj nitko nije rekao.
– Mene ne zanima ni on, ni njegova bolest, ni što će biti s njim. Ali
trebala sam znati i zbog svoga djeteta i zbog sebe – ponavljala je.
– Koga će obavijestiti, ponajprije je procjena samog bolesnika iako se
svaku oboljelu osobu obavještava da treba izvijestiti osobe s kojima je
imala spolne kontakte – kaže prof. dr. sc. Josip Begovac iz Klinike za
infektivne bolesti “Fran Mihaljević”. Ističe da je devet godina dugo
razdoblje te da je mogućnost zaraze u samo jednom spolnom odnosu vrlo
mala. Kad smo ga upitali tko bi trebao obavijestiti žrtvu silovanja da
je počinitelj bolestan, potvrdio je da nema pravilnika koji bi to
propisao.
Žrtve bez prava
– Najprije se daje šansa oboljelome da to učini, a drugi je korak
obavještavanje preko epidemiološke službe. Mislim da nama takvo što ne
bi promaknulo – kazao je prof. dr. sc. Begovac. Odvjetnik Ante Madunić
tom se pravu čudi i pita što je s pravom žrtve, moralnim i etičkim
obvezama.
– Prava žrtve ponekad su vrlo mala i to je frustrirajuće. On ima pravo
na tajnost podataka, kao i što za suđenja ima pravo na tri vrhunska
odvjetnika koji trebaju dokazati njegovu “nevinost” – kaže Dunja Bonači
Skenderović, voditeljica edukacijskih programa u Ženskoj sobi pri kojoj
je i Centar za žrtve seksualnog nasilja.
– Suđenje je bilo ono najgore – potvrđuje Mirjana: – Ja sam, srećom,
imala podršku obitelji da ustrajem. Upravo zbog suda mnoge žene ne
prijavljuju što im se dogodilo.
Svi znali da ima AIDS, nitko nije mjerodavan za obavještavanje žrtve
1. U zatvoru u kojem osuđeni zbog silovanja izdržava kaznu prije
nekoliko su mjeseci doznali za bolest osuđenika. Oni nisu mjerodavni za
obavještavanje žrtve silovatelja, niti je to u mjerodavnosti suca za
izvršenje zatvorskih kazna.
2. Zatvorska bolnica također ima podatak o oboljelom jer je ondje i
ustanovljeno da je HIV pozitivan. Ni oni nisu mjerodavni za
obavještavanje žrtve, a oboljeg su poslali na liječenje u Kliniku za
infektivne bolesti.
3. Osuđenik se liječio u Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu, gdje
mu je propisana i terapija i gdje se, kaže njegova majka, mora javljati
jednom na mjesec. Oni nisu mjerodavni provjeravati zbog čega je netko u
zatvoru.
4. Obitelj osuđenika čeka da on dođe na kućno liječenje. Mati kaže da
njezin sin nije ovisnik i da ga je “zarazila neka ženska”. Zatvor
navodno ima obavijest da je njezina kći nedavno pila kavu sa žrtvom i
obavijestila ju, no žrtva to poriče.
