Je li na djelu redefiniranje uloga institucija vlasti? Što je pravi uzrok i pozadina čestih sukoba između Sabora i Ustavnog suda? Uzurpiraju li političari ovlasti ustavnih sudaca ili pak ustavni suci ulaze u područje politike? Ili su i jedni i drugi prešli mjeru? O ovim otvorenim pitanjima razgovarali smo s jednim od najboljih poznavatelja hrvatske političke scene, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Goranom Čularom.
Proizvoljna tumačenja
Sukob između Sabora (ili vladajuće većine, odnosno SDP-a) i Ustavnog suda je evidentan. No je li on personalno uvjetovan ili je postao nužan?
Ne znam koliko je personalno uvjetovan, ali je istina da se SDP iz nekog razloga potpuno nepotrebno inati i time ozbiljno ugrožava svoju reputaciju, ali i proizvodi kaos u bitnim konstitucionalnim pitanjima. Pogledajte samo taj slijed: prvo, nepotrebna afera s “lex Perković” iz koje se nastoji izaći političkom instrumentalizacijom ustavnih promjena, interpretacije prema kojima Sabor ne mora provesti referendumske odluke, odbijanje da se referendumsko pitanje o definiciji braka pošalje Ustavnom sudu na razmatranje, najnoviji pokušaji tumačenja premijera Milanovića da sam Sabor može ocjenjivati dopuštenost referendumskog pitanja o ćirilici i, konačno, brzopotezni postupak ustavnih promjena s nizom nedovoljno razmotrenih i polovičnih rješenja, čemu prigovaraju brojni stručnjaci, a sličnu je poruku poslao i predsjednik Josipović. Ustavni sud, ali i ustavni pravnici više su puta reagirali na takvu proizvoljnost.
Jesu li ustavni suci imali pokriće za “samoinicijativno” javljanje na temu referenduma o braku?
Reagirali su u formi upozorenja, a ne odluke jer ih je isprovociralo tumačenje predsjednika Odbora za Ustav da Sabor ne mora potvrditi referendumsku odluku. Pri tome su, prema mom mišljenju, otišli u drugu krajnost, pa ispada da se Ustav i zakoni mogu donositi mimo Sabora. Narod se skupi, odluči i to je to. Mislim da takvo tumačenje podriva samu bit predstavničke demokracije, a to je da je narod samo jedan od političkih aktera, isto tako ograničen djelovanjem drugih. Mislim da je interpretacija da promjena Ustava može stupiti na snagu a da je ne, barem formalno i simbolički, proglasi Sabor teorijski neodrživa, ne proizlazi iz hrvatskog Ustava, a često će praktički biti neprovediva. Osim toga, treba ostaviti slobodu građanskim inicijativama da pokreću referendumska pitanja o sadržajnim odlukama koje bi bile jasan nalog državnim tijelima da ih pravno uobliče i provedu, a ne referendume pretvarati u odlučivanje o amandmanima, a tako su uobličena oba ova referendumska pitanja. Referendumi su u prvom redu politička, a ne pravna stvar.
Ako su se već oglasili o ustavnosti referenduma o definiranju braka, jesu li trebali samoinicijativno iznijeti i stav o ustavnosti pitanja?
To Ustavni sud nije mogao napraviti bez zahtjeva Sabora. SDP je tu opet nepotrebno inscenirao stvari. Pristojan Sabor koji misli o troškovima poslat će svako pitanje na prethodni ustavni nadzor. A posebno ako još k tome parlamentarna većina izjavljuje da je riječ o ugrožavanju ljudskih prava i diskriminaciji, bez obzira na to što mislim da bi Ustavni sud jako teško mogao opravdati proglašenje pitanja sadržajno neustavnim. Naime, ako dopustimo Ustavnom sudu da sadržajno ocjenjuje ustavnost ustavnih odredbi, tada smo mu faktički dali ustavotvorne ovlasti, što Ustavni sud nema. Sam je Ustavni sud dosad sebe ograničavao u više odluka i nije prihvatio da ocjenjuje ustavnost odredbi koje je u materijalnom smislu smatrao Ustavom. Osim toga, postavlja se pitanje iz čega bi Ustavni sud takvu odluku argumentirao: iz teorije ljudskih prava, iz prakse drugih zemalja i međunarodnih sudova ili iz najviših vrednota članka 3. Ustava, kad je upravo Sabor 2010., dakle i SDP, odbio prijedlog da se ravnopravnost seksualne orijentacije uvrsti kao najviša vrednota ustavnog poretka.
Olako potrošena prilika
Je li na djelu redefiniranje ustavnog poretka i što bi to značilo?
Možda ne ustavnog poretka, ali sigurno da su ove referendumske inicijative pokrenule raspravu i borbu za redefiniranje ustavnih pozicija Sabora, Ustavnog suda, ali i naroda. Imam dojam da se u toj bitki bitno redefinira i sama predstavnička demokracija koja se sve više smatra deformacijom demokracije. Na valu općeg nepovjerenja u političke elite zaboravljaju se pozitivni učinci institucionalnog političkog pluralizma na održanje zajednice.
Ove referendumske inicijative, ako ništa, djelovale su otrežnjujuće na sve one s ljevice koji zagovaraju narod. Čini mi se da su referendumi u Hrvatskoj počeli i nastavit će se kao isključivo desna priča. Kad je riječ o građanskim inicijativama, Saboru i Ustavnom sudu, žao mi je da će se propustiti šansa da se na neka upravo otvorena pitanja ne odgovori u sklopu detaljnije rasprave o predloženim ustavnim promjenama, posebno u dijelu u kojem se reguliraju referendumi. Prilika ustavnih promjena ne bi se trebala tako olako trošiti. Istina, vrlo je pohvalno da je saborski Odbor za Ustav prihvatio neke sugestije stručnjaka i udruga kad je riječ o većinama kojima će se odlučivati na referendumu. Ali sve u svemu, ustavne promjene nisu dovoljno raspravljene i, premda nije prvi put, donose se bez suglasnosti glavnine oporbe, što je uvijek loše. Konsenzus bi trebao biti bitna odrednica konstitucionalizma.
>>Neke protuustavne zakone Ustavni sud ne bi mogao rušiti
Pravni stručnjaci mogli bi razmisliti i o tome kako spriječiti očitu političku deformaciju: politička elita otme glasove na izborima i onda se okrene od svog naroda. Nije li to već situacija - veleizdaje i kako je kontrolirati? Osim sljedećim izborimama kad se samo ti igrači sele u drugi red ...