Premijer Zoran Milanović samo je u jednom upravu. Da, točno je, u Europi “lex Perković” zaista baš nikoga naročito ne zanima. Međutim, fascinantno je kako je premijer Milanović uspio da naš sve popularniji Lexi počne zanimati ama baš svakoga. E, za to je već potrebna neviđena količina upornosti i dosljednosti. Premijer se svojim reakcijama toliko trudio održati nešto potpuno neodrživo da se njegova upornost i dosljednost mogu nazvati samo magarećom tvrdoglavošću. Ako nije iracionalno ili magareći tvrdoglav, onda se kao vrlo ozbiljno mora postaviti pitanje štite li to zaista Milanović i ljudi iz SDP-a nekoga? Sve do prije dan-dva bilo je teško povjerovati u nemušte teorije zavjere i skrivenih zaplotnjačkih igara starih komunjarskih sigurnjaka, ali ako premijer možda ipak nije potpuno iracionalan, tj. magareći tvrdoglav, onda priča o našem dragom Lexiju možda i ima neku konkretnu pozadinu.
Ako ipak ne popustimo paranoidno-zaplotnjačkim teorijama, onda nam ostaje nešto još gore: tužna slika infantilne i nesnalažljive vlasti koja je ponajprije sklona disfunkcionalnom političkom cirkusiranju. Koliko je vremena, energije (i papira) potrošeno na potpuno nebitno pitanje kao što je naš dragi Lexi? Previše? Nezamislivo previše! Ako je grad Zagreb vrh čiode, onda je u odnosu na njega naš Lexi barem veličine Sunca. Toliko su zanemareni svih konkretni problemi Zagreba i Zagrepčana u odnosu na našeg novog nacionalnog ljubimca Lexija.
Da je naš premijer ima imalo mudrosti, kakvu ima svaki promućurniji seoski gazda, onda bi on na zahtjev nekoga važnoga da mu se preda neki tamo Lexi što mu se smuca po dvorištu odgovorio: “Zar samo Lexija? Ma hoćete, gospon, da vam uhvatim još kojega?!” Tada bi se gazda razletio po dvorištu da uz Lexija spakira na put i Rexija, Špeksija i Duxija. I gotova priča. No umjesto toga naš se gazda spustio na sve četiri i počeo potiho režati na pristojnog gospodina koji se brzo odmaknuo od ograde te počeo moliti čudnoponašajućeg gazdu da se unormali ili će za odvođenje Lexija morati primijeniti – mjere.
Ukratko, razina reakcija premijera i njegovih bliskih suradnika na temu “lex Perković” niz je tragikomičnih pokušaja glumljenja principijelnosti i dosljednosti koje se pretvorilo u dosad najveću akciju mućenja vode u novijoj hrvatskoj povijesti. Naravno, oporba im u tome pomaže. Kad se muti, nek’ se muti. To je opće nacionalno geslo.
Istina, budimo fer, bit će tužno ali i nepravedno ako nam EU zaista zbog nečega toliko nebitnog kao što je “lex Perković” uskrati 80-ak milijuna eura, tj. odgodi njihovu isplatu. De facto će cijela nacija biti kažnjena zbog tvrdoglavosti i iracionalnosti nekolicine političara. Kazna sasvim sigurno ne bi bila primjerena težini prekršaja. Bilo bi to kao da autistično dijete kažnjavate bičevanjem. Međutim, ako zaista dođe do bilo kakvog zaustavljanja dotoka novca iz europskih fondova, onda uopće nema dileme da se postojeća Kukuriku koalicija treba razići. A premijer Milanović neka se još jednom zapita vrijedi li njegova “principijelnost” zaista 80 milijuna eura.
Zaključno, valja naglasiti da je zaista neukusno to što premijer Milanović brka pitanje “lex Perković” s pitanjima nacionalnog ponosa i suverenosti pa ispaljuje fraze da s Hrvatskom nitko neće brisati pod. U njegovoj bici s preiskusnom eurobirokratkinjom Viviane Reding nema ništa plemenito i uzvišeno, možda više nešto sitničavo, osobno i tašto.
Čak i ako se Milanoviću i njegovim suradnicima oproste sve iracionalnosti, ostaje pitanje zarađuju li plaće. Naime, definitivno nitko nije glasao za njih da ih zabavlja pitanjima kao što je “lex Perković”. Ako su premijer i njegovi suradnici sada već više mjeseci fokusirani na pravnu i PR bitku oko “lex Perković”, onda sasvim sigurno nemaju vremena za rješavanje zaista ozbiljnih pitanja. Zemlja se urušava, a oni se bave Lexijem.
