Zračna luka Paro u Butanu smatra se jednom od najzahtjevnijih na svijetu. Manevriranje na kratku pistu između dva visoka vrha zahtijeva i tehničko znanje, i čelične živce. Zračna luka i njezini izazovni uvjeti samo su pridodali mističnosti putovanja u Butan, himalajsko kraljevstvo s oko 800.000 stanovnika. Jedinstveni uvjeti za uzlijetanje i slijetanje u Paru znače da veliki putnički avioni tamo ne mogu ići. No, za ljubitelje zrakoplovstva, to je dio privlačnosti
Paro je "zahtjevan, ali ne i opasan", kaže za CNN kapetan Chimi Dorji koji već 25 godina radi za butansku nacionalnu zrakoplovnu kompaniju Druk Air. "To je izazov za pilotove vještine, ali nije opasno, jer da jest, ne bih letio", ističe. Kombinacija geografskih čimbenika čini Paro – i veći dio Butana – vizualno zadivljujućim. No, ti isti čimbenici čine letenje u Paro i iz njega izuzetno zahtjevnim.
Paro je aerodrom kategorije C, što znači da piloti moraju proći posebnu obuku kako bi tamo letjeli. Slijetanje moraju obaviti ručno, bez radara. Kao što Dorji kaže, ključno je da piloti poznaju krajolik oko zračne luke – ako pogriješe, mogli bi sletjeti na nečiju kuću. Butan, smješten između Kine i Indije, više je od 97% planinski. Njegov glavni grad, Thimpu, nalazi se na 2.350 metara iznad razine mora, dok je Paro nešto niži. "Na većim nadmorskim visinama zrak je rjeđi pa zrakoplov u osnovi mora brže prolaziti kroz zrak", objašnjava Dorji koji, osim što upravlja zrakoplovima, obučava pilote i kabinsko osoblje Druk Aira. "Vaša stvarna brzina u zraku bit će ista, ali brzina u odnosu na tlo mnogo je veća."
Sljedeća varijabla koju treba uzeti u obzir je vrijeme. Svatko tko je letio u Paro vjerojatno je morao ustati vrlo rano za svoj let. To je zato što službenici preferiraju da svi zrakoplovi slete prije podneva radi optimalne sigurnosti zbog jakih vjetrova. "Zemlja je suha i javljaju se svi ti uzlazni i silazni vjetrovi u dolini poslijepodne. Jutra su mnogo mirnija", kaže Dorji. U Paru nema noćnih letova, bez obzira na godišnje doba, zbog nedostatka radara.
Tijekom sezone monsuna, koja obično traje između lipnja i kolovoza, potrebno je napraviti različite prilagodbe. U to vrijeme godine nije neuobičajeno imati oluje s tučom koja može doseći veličinu loptica za golf. Dio obuke pilota, pojašnjava Dorji, nije samo znati kako letjeti – već znati kada ne letjeti i biti u stanju donijeti odluku kada nije sigurno vrijeme za polijetanje. Posljednji čimbenik u zahtjevnosti Para su ono što Dorji naziva "preprekama" – planinski teren koji okružuje zračnu luku. Pista u Paru okružena je s dva visoka planinska vrha. Kao rezultat toga, piloti mogu vidjeti pistu iz zraka tek kada su tik pred slijetanjem.
Butan ima samo nekoliko desetaka licenciranih pilota, no postoji izraženi nacionalni interes za zapošljavanje i obuku više mladih pilota na lokalnoj razini, a ne samo regrutiranje iz inozemstva. Piloti kandidati moraju pokazati svoju sposobnost letenja u svim različitim godišnjim dobima Butana. Kao nacionalni prijevoznik, Druk Air preuzeo je veliki dio odgovornosti za obuku pilota. "Smatram se mostom između stare i nove generacije", kaže Dorji koji ima 43 godine. Vjeruje da u Butanu ima 50 licenciranih pilota, ali taj broj bi se lako mogao udvostručiti u sljedećih nekoliko godina. "Radujem se tome", ustvrdio je.
Otvori KEKS Pay
