Iako živimo u 21. stoljeću, šamaranje djece rukama i riječima još je popularna odgojna metoda. Premda je među roditeljima porasla svijest o tome, što milom što silom, uz pravni sustav koji zabranjuje fizičko kažnjavanje djece, šamar još nije nestao iz domaće roditeljske odgojne prakse jer ga je iskusila većina djece. Jednako kao i psovanje, vrijeđanje i viku svojih roditelja kad pogriješe ili kad roditelji izgube živce zbog svojih problema i frustracija. Ako smo danas više manje svi složni oko toga da je fizičko kažnjavanje djece neprihvatljivo, pitanje je je li moguće, realno i normalno biti roditelj koji nikad ne viče na dijete, a dobro ga odgaja?
Savršen odgovor za utjehu nama nesavršenim roditeljima dao je dječji psihijatar i voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladeži iz zagrebačke Klaićeve bolnice dr. Nenad Jakušić rekavši: “Ne, to nije realno, ako i ima takvih roditelja koji nikad ne viču na djecu, problem je ili u roditeljima ili u djetetu na koje roditelj nikad ne viče jer je autistično ili depresivno...” I dok se ne tako davno smatralo da je šiba iz raja izašla pa je bila uobičajena metoda kojom su roditelji disciplinirali neposluh ili izgrede djece, danas je većina roditelja svjesna da zbog batinanja djeteta može završiti na policiji i da im ispljuskano dijete neće postati bolje, nego samo ustrašenije ili agresivnije. Prema istraživanju pedagoginje sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta prof. dr. sc. Vesne Bilić i njezine bivše studentice Petre Bilić, sada učiteljice u OŠ Ston, u kojem je sudjelovalo 275 učenika od petih do osmih razreda osnovnih škola, teške batine doživjelo je devet učenika, udarce šakom i nogom njih 26, snažno odgurivanje njih 33, a silovito drmanje 21 ispitani učenik. U istraživanju “Učestalost i povezanost različitih oblika roditeljskog kažnjavanja s osjećajima i reakcijama djece”, objavljenom u časopisu Nova prisutnost, sudjelovali su učenici iz triju županija – Dubrovačko-neretvanske, Splitsko-dalmatinske i Grada Zagreba.
Ishitrene reakcije roditelja
Kad je riječ o netjelesnom kažnjavanju djece zato što su učinila nešto što se nije svidjelo njihovim roditeljima, iskazi anketiranih učenika, kojima je bila zajamčena anonimnost, pokazuju da su ih roditelji najčešće kažnjavali ukidanjem povlastica, zabranom gledanja TV-a, igranjem igrica i korištenjem računala. Čak 186 učenika ili 67,6% svih ispitanih bilo je kažnjeno oduzimanjem povlastica. Na drugom mjestu u netjelesnom kažnjavanju djece prednjačilo je psovanje, vrijeđanje, vikanje roditelja, koje je doživjelo 160 učenika ili njih 58,2%. Ograničavanjem slobode, odnosno zabranom izlazaka i druženja kažnjeno je 136 učenika ili njih 49,5%, a dodatne poslove za kaznu dobio je 131 učenik ili njih 47,6%.
Iako je u teoriji najbolje problem s neprimjerenim ponašanjem djeteta riješiti razgovorom, normalna je reakcija roditelja i da ponekad – viče.
– Nije normalno da roditelj uvijek može mrtav-hladan komentirati da to što je dijete napravilo nije bilo u redu a da ne povisi ton i ne pokaže ljutnju. I ljutnja je emocija, dokaz da nam je stalo do djeteta jer, ako se djetetu uvijek obraćamo mrtvi-hladni, i ono će pomisliti da nam nije stalo. Ni previše popustljiv i tolerantan roditelj nije dobar roditelj. Djeca nam znaju sama reći: “Moj tata je previše popustljiv”. Ako je roditelj previše popustljiv i djetetu sve dopušta, ono se pita tko tu koga štiti. Uz razgovor u kojem će roditelj pokazati da nije zadovoljan neprimjerenim ponašanjem djeteta, da je razočaran, najbolje je dijete sankcionirati oduzimanjem privilegija – kaže dr. Jakušić.
U društvu koje grca u krizi, u kojoj su mnogi roditelji egzistencijalno ugroženi ili strepe da će izgubiti posao, ako već nisu, nerealno je očekivati i da su oni stalno prisebni u svojim reakcijama. Stoga dr. Jakušić napominje, ako se dogodi da roditelj izgubi kontrolu pa se izdere na dijete, dijete to neće doživjeti dramatično ako inače ima pozitivan primarni odnos s roditeljem. No roditelji nikad ne bi smjeli dijete nazvati idiotom, nesposobnim i slično.
– Ako dijete osjeća sigurnost, ako zna da ga roditelj neće ostaviti na cjedilu, neće mu biti drago što viče na njega, ali od tih ishitrenih reakcija roditelja, koji su pod stresom i nervozni, neće imati posljedica. No kad primarni odnos roditelja i djece nije dobar, kad su djeca šikanirana i zanemarivana, kad ih odgajaju kompjutor i ulica, oni oguglaju i na viku i ne doživljavaju roditelje kao autoritet – kaže dr. Jakušić.
Kažnjeni razmišljaju o osveti ...
Unatoč zakonskim zabranama i raznim kampanjama fizičko kažnjavanje djece još je tu, što pokazuju i iskazi djece. Učenici su ispitivani i o blažem tjelesnom kažnjavanju, odnosno o tome koliko su često od roditelja dobili šamar, udarce šibom, kuhačom te koliko su često doživjeli da ih roditelj povlači za kosu ili uši. Čak 148 osnovnoškolaca ili njih 53,8% posto izjavilo je da su bili ošamareni, no nisu ni svi roditelji jednako brutalni jer su tri učenika izjavila da ih roditelji šamaraju često, njih 116 rijetko, a njih 29 ponekad. Udarce šibom i kuhačom doživjelo je 86 učenika (31,3 %), a povlačenje za kosu ili uši 106 učenika ili njih 38,5%. Nevjerojatno je da je nekom roditelju takav oblik kažnjavanja uopće pao na pamet, ali jedan je učenik priznao da je za kaznu bio prisiljen progutati ljute začine. Nakon kažnjavanja djeca su najčešće osjećala povrijeđenost, tugu, nepravdu, bijes, ljutnju, strah, razočaranje i imala su dojam da ih roditelji ne vole i da ih odbacuju. Četvrtina kažnjenih osjećala se poniženo, posramljeno, bezvrijedno i, da bi izbjegli nove kazne, najčešće su roditeljima lagali i prešućivali istinu. Treba li bolja pouka od te za roditelje? Svaki peti ispitani učenik razmišljao je o osveti. Istraživanje je pokazalo da samo kažnjavanje djece oduzimanjem povlastica i zadavanjem dodatnih poslova kod njih ne izaziva negativne reakcije i osjećaje. Inače, u odnosu na djevojčice, roditelji dječacima češće ukidaju povlastice, udaraju ih predmetima i češće ih povlače za kosu ili uši.
– Mnogi roditelji emocionalno nasilje još ne vide kao problem. Ne doživljavaju da je vrijeđanje djeteta nešto strašno, ne vide problem u jednom šamaru, a svaka povreda djeteta je neprihvatljiva – kaže pedagoginja Vesna Bilić.
Ravnateljica zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece prof. dr. sc. Buljan Flander napominje da su rizični faktori i za emocionalno i za fizičko nasilje kriza, stres, nezadovoljstvo i gubitak posla...
– I dok su roditelji danas svjesniji štetnosti fizičkog nasilja, koje se smanjuje, često ne razmišljaju koliko ružne riječi ostavljaju duboke tragove u razvoju djeteta i koliko riječi mogu boljeti – kaže psihologinja Buljan Flander.
S druge strane, ni roditeljima danas nije lako jer im se stalno govori koji je pogrešan način odgoja djece, ali ne i koji je ispravan.
– Danas se često čuje roditeljsko (pa i učiteljsko) prosvjedujuće pitanje: “Djeca su dobila prava i zaštićena su, a imamo li i mi neka prava? Nama su oduzeli sva prava.” Ako pod tim podrazumijevaju pravo na kaznu, to je dobrim dijelom istina. Suvremeni principi roditeljstva govore o primjeni logičnih posljedica, a ne o kaznama. Ako si prolio, pobriši, ako si uvrijedio nekoga, učini mu nešto da ga utješiš i razveseliš, ako si dobio lošu ocjenu, razmisli što možeš napraviti da je ispraviš, ako ti u tome mogu nekako pomoći – reci mi... Uspostavljanje jasne strukture i granica u životu djeteta roditeljsko je pravo i dužnost. Kazne, osim što imaju kratkotrajan učinak, govore djeci samo o tome što ne smiju, ali ih ne upravljaju i ne motiviraju na ono što je dobro da čine niti potiču njihov razvoj. One ga zaustavljaju. Da bi mogli stvarati jasnu strukturu i granice djeci, roditelji trebaju ovladati barem dvjema vještinama. Jedna je prepoznavanje razlike između dječjih želja i potreba jer dječjim potrebama nikad ne smijemo reći “ne”, a dječjim željama smijemo kad god tako procijenimo. A druga je naučiti reći “ne” mirne savjesti. Pravo (i dužnost) roditelja je da donose odluke u obiteljskom životu i da ih provode mirno, staloženo i odlučno. Čak i kad se djeca ne slažu s tim odlukama, kad im nije pravo i kad neće od prve poslušati – važno je biti ustrajan i na miran, staložen način tumačiti i obrazložiti vlastitu odluku te odlučno zahtijevati provođenje odluke. Ne vikom, drekom, vrijeđanjem, batinama, nego ustrajno, mirno, staloženo i odlučno, smatra prof. psihologije Jasenka Pregrad.
– Danas je manje fizičkog nasilja iako još ima roditelja koji djecu povremeno tuku po guzici jer misle da je to dobro. No, nažalost, zabrinjavajuće je da roditelji imaju sve manje vremena za svoju djecu. Djeca sve više vremena provode sama, uz TV, kompjutor, mobitel i, čini se, zadovoljna su djeca, zadovoljni roditelji jer, kad dođu doma umorni s posla, mogu se odmoriti, no posljedice takvog odgoja dolaze kasnije – upozorava dr. Jakušić.
>>Jovanović: Djeca sada premalo razgovaraju s roditeljima
