Spočitavajući Austrijancima što Hrvatima dijele lekcije o suočavanju s prošlošću, jedan desno i suverenistički nastrojeni komentator suvereno je odbrusio Klagenfurtu i Beču ovim riječima:„Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu: ‘Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.’ Iako je obrnuto.“ Da je riječ o brzopletom lapsusu, autor bi ga vjerojatno već ispravio barem na internetskom portalu gdje ova besmislica stoji već više od mjesec dana, i prenosi se. Pa je tako tu glupost od riječi do riječi, odnosno od Hitlera do Mozarta, u televizijskoj debati o Bleiburgu ponovio i čovjek predstavljen kao povjesničar (!).
Autor pogrešno prenesene dosjetke je Billy Wilder koji se njome svojedobno, u razgovoru za njemački Spiegel, doista želio narugati onim Austrijancima koji su majstori u tome da se prave blesavi kada je riječ o odnosu većine njihova naroda te austrijske države i Crkve prema Hitleru i nacizmu. Zato je ispalio vic o tim Austrijancima kao genijalcima koji su od Hitlera napravili Nijemca, a od Beethovena Austrijanca. Dakle, ne od Mozarta, rođenog u Salzburgu, nego od Beethovena, rođenog u Bonnu, naspram Hitlera, rođenog u Austriji. S Beethovenom, dakle, taj vic ima nekog smisla, premda u vrijeme Mozartova, Beethovenova i Hitlerova rođenja nisu postojale ni Njemačka, ni Austrija kao države u današnjim granicama, a niti izražena svijest o nekakvom „austrijanstvu“ ili „nijemstvu“. Ali kad ga pričaju ljudi koji ne razlikuju Mozarta i Beethovena, vic se pretvori u besmislicu, a mnoštvo neznalica kima glavom s odobravanjem praveći se da razumiju poantu koja ne postoji. Vrijeđa me, a još više žalosti javno iskazivanje tako suverenog neznanja o mojim junacima, genijima i velikanima europske kulture i ljudskog duha. Međutim problem je mnogo dublji. Iz takvog sve raširenijeg i dubljeg neznanja, osobito kad je riječ o glazbenoj kulturi i umjetnosti, proizlazi i defektnost duha koji, sve skučeniji, kratkovidniji, nesigurniji i uplašeniji postaje zahvalan i gladan primatelj zastarjelih i ograničenih pogleda na svijet u koje se nikako ne može uklopiti Mozart, a još manje Beethoven koji je svakom notom poput malja udarao po starom poretku i pozivao na novi.
Što se identiteta i osjećaja pripadnosti tiče, za Mozarta je, primjerice, sudbinski bilo mnogo važnije iščupati se iz podaničke službe kod salzburškog kneza-nadbiskupa Colloreda i otići u kozmopolitski Beč pod okrilje prosvjetiteljski nastrojenog cara Josipa II. Beethoven je, pak, buntovnički prezirao i gnušao se bilo kakvog udvorništva i podaništva prema uglednicima po rođenju i moćnicima po vlasti ili novcu. Međutim, za razliku od ove dvojice, Hitler se uklapa u sve nacionalističke i radikalne suverenističke narative kao njihova krajnja posljedica. Ako je itko neopravdano svojatao i Mozarta i Beethovena, bio je to upravo hitlerovski nakot koji je inzistirao na njihovu „nijemstvu“. Ali, Beethoven je prvi uglazbio prometejski poziv na bratstvo svih ljudi ujedinjenih u ekstazi radosti. Njegova Deveta simfonija mogla je i može biti samo izraz otpora svakoj tiraniji. Njegova je univerzalna glazba jednostavno nespojiva s bilo kojom vrstom uskogrudnosti i isključivosti.
Jer Beethoven je bio žestoki suverenist, ali suverenist ljudskog stvaralačkog duha i svake pojedinačne ljudske osobe. S druge strane, neostvareni slikar Adolf Hitler je s vremenom, vlastitim opredjeljenjem i djelovanjem doista postao Nijemac. Štoviše, najveći među „velikonijemcima“. Upravo ta do krajnjih konzekvenci dovedena nacionalistička, suverenistička i rasistička ideja o Velikoj Njemačkoj i arijevskoj “nadrasi” odvela je Nijemce i Njemačku u najjezivije posrnuće, zločin i krvoproliće, skupa s čitavim svijetom. Sviralo se itekako i pjevalo Mozarta i Beethovena u Trećem Reichu, baš kao i u naci-fašističkom podrepku NDH. Bilo je sigurno mnogih koji su u toj glazbi pronalazili ohrabrenje, utjehu i skriveni otpor. Ali ti su režimi i države izgubili svako moralno pravo da tu glazbu sviraju i slušaju, a kamoli svojataju kao vlastitu baštinu. U jednom sovjetskom ratnom filmu o njemačkoj opsadi Lenjingrada ima veličanstvena scena njemačkog generala koji u svom štabu, smještenom u neki dvorac, sluša prijenos koncerta. Na radiju svira neka simfonija. Ulazi drugi oficir, zastane i prepoznavši glazbu ponosno i pobjedonosno uzvikne: „Beethoven!“ Potom vedrim glasom pita generala: „Radio Berlin?“ A ovaj, s izrazom lica i utučenim glasom čovjeka koji je upravo izgubio sve bitke, slavu, ponos i čast, odgovori: „Ne. Lenjingrad.“
Umjesto onog izobličenog u nacističku i germansku ikonu, Rusi su Nijemcima u uši bacili svog, pravog Beethovena, svirajući izgladnjeli, promrzli i ubijani u opkoljenom Lenjingradu. Tijekom rata BBC je svoje vijesti upućivane pokorenim zemljama preko Kanala počinjao zvukom timpana koji su bubnjali četiri prve note Beethovenove Pete simfonije: ta-ta-ta-taaaaa. Pretvoren u Morseovu abecedu, ritam tih nota značio je slovo V – kao victory, simbol pobjede. Te su četiri note glavni glazbeni motiv slavnog filma „Najduži dan“. U njemu je i jedna kratka dirljivo-naivna scena, očito ubačena u svrhu obrazovanja najšire publike. Na palubi jednog od brodova koji su sa silnom vojskom prije točno 75 godina krenuli prema Normandiji, jedan američki vojnik pita drugog kakav je to signal koji bubnja preko razglasa. A ovaj mu, gotovo zgranut neznanjem svog druga, kaže: „Zar nikad nisi slušao Beethovenovu Petu simfoniju?“ Francuski pisac i crtač Maurice van Moppes slao je iz Engleske u svoju okupiranu domovinu pjesme otpora. Jedna od njih, „La chanson des V“, ima stihove u ritmu ta-ta-ta-taaaa koji su se pjevali upravo na Beethovenove note: „Il ne faut pas désespérer... Nemojte očajavati, pobijedit ćemo, nemojte prestati pružati otpor...“
I u ovoj novoj bitci za Europu i braću ljude Beethoven je na našoj strani.
