Kontroverzna utrka za američkog predsjednika okončana je sukladno svojoj prevladavajućoj prirodi – pobjedom ostrašćenog tajkuna Donalda Trumpa. Ocjena (završetka) toga izbornog procesa bila bi slična i da je prevladala cinična Hillary Clinton.
Označeni su u stručnoj i većem dijelu šire javnosti, najviše zbog neprimjerenih riječi i djela, kao dvoje kandidata najmanje adekvatnih u duljem razdoblju za dužnost najmoćnije političke osobe u SAD-u i svijetu.
Gospođa Clinton i još izrazitije njezin suparnik poglavito su za vrijeme kampanje dali napretek priloga evidenciji političke gadosti. Njihov korektan razgovor u prvim satima 9. studenoga kad je čelnica Demokrata stisnula zube i posegnula za telefonom kako bi priznala poraz, kao i pohvale koje je u vezi s njezinom čvrstom borbom i dugogodišnjom službom SAD-u izrekao Trump sat poslije u pobjedničkom govoru, ne mogu izbrisati uvrede i prljavštine koje su baražno izmjenjivali oni i njihovi suradnici.
Gnjusobe poput “Koja gadna žena” i drugi Trumpovi muškošovinistički ispadi ili “košara bijednika” kojom je Clinton “počastila” pristalice suparnika ostavile su teške posljedice.
Iako je Trump što se tiče narodnoga pamćenja verbalnoga predizbornog nasilja u nešto povoljnijoj situaciji – pobjedniku se svašta oprosti – njih oboje će ubuduće, kao ljudi i političari, nositi biljeg mučnoga sraza dva ega koja su, kako Amerikanci vele, “veća od života”.
Argumentirana rasprava o ekonomskim tegobama, vanjskoj politici i drugim ključnim društvenim pitanjima i problemima bila je jako zanemarena. Nebriga za to najviše je u razdoblju prije izbora bila izražena kod građana koji gorljivo podržavaju newyorškoga bogataša.
Oni ga izgleda ponajprije doživljavaju kao zvučnika kolektivno doživljenih kulturnih i socijalnih trauma, koje su se dugo nakupljale da bi se odskora izlile u neprispodobiv gnjev. Pratio sam mnoge izbore, u Hrvatskoj i inozemstvu, ali dosad gotovo da nisam svjedočio tako drastičnim izrazima kolektivnoga političkog gnjeva kao onima koje sam registrirao na skupu republikanaca u floridskom West Palm Beachu 13. rujna.
Tu sam pojavu registrirao i razgovarajući s nekim Trumpovim pristalicama: njihova je srdžba dominantno usmjerena na “korumpirani establišment” i poglavito gospođu Clinton. Po motrištu mnogih desničara ona je predvodnica odnarođene političke elite; doživljavaju je čak kao neku ovodobnu Mariju Antoanetu koja se drznula posegnuti za vlasti pa mora pretrpjeti – program spaljivanja vještica i obračuna sa samosvjesnim ženama još je u mnogim genima – sličnu sudbinu kao zloglasna dama s kolačima.
Jedan mladić, bijelac, valjda predmnijevajući da sam istomišljenik, gorljivo mi je na tom skupu rekao: “Pokvarena Hillary neće biti naša predsjednica. Trump je jedini spas za Ameriku”.
Hillary i Donald bili su ponajprije politički glasnici, pa tek u drugom planu vinovnici, temeljnih neslaganja i pripadajućih sukobljavanja koja već neko vrijeme izbijaju na površinu društvenoga života. Već i okolnost da su preferencije izražene 8. studenoga bile podijeljene na dva gotovo u dlaku jednaka dijela – Clinton je čak osvojila gotovo 200.000 glasova više od Trumpa, ali je izgubila u većem broju država – upućuje na složenost i dihotomiju društvene osnove takvoga političkog ponašanja.
Nužno je isprva sagledati prevladavajuća obilježja (skupina) birača kandidata za predsjednika na izborima, kao i osnovne promjene u tim obilježjima. Clinton se najviše oslanjala na dugotrajno prisutan, svakako od izbora 2008. na kojima je pobijedio Barack Obama, savez liberalno odnosno lijevo orijentiranih građana, visokoobrazovanih, Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i pripadnika drugih rasnih i etničkih manjina, rodno osviještenih žena i mladih birača.
Svaka od tih skupina je na posljednja dva ciklusa izbora osjetno većinski glasala za Demokrate. Obama je tako 2008. dobio glasove čak 95 posto Afroamerikanaca (koji su tada masovno došli na biračka mjesta) i dvije trećine Latinoamerikanaca, 66 posto starih do 29 godina i tri četvrtine onih koji su tada prvi put mogli glasati, 88 posto birača koji sebe smatraju liberalima, kao i potporu žena i fakultetski obrazovanih uočljivo veću od udjela tih skupina u stanovništvu.
Bilo mu je na tim i sljedećim izborima jako važno privući birače u kojima se podudaraju neke od tih socijalnih karakteristika (primjerice mlade Latinoamerikance), a i još više od toga zagrabiti u rezervoar McCaina i Romneya, pa je uz ostalo politički pridobio mnoge djevojke i mlade žene iz obitelji i sredina sklonih Republikancima.
No ove je jeseni taj savez evidentno oslabio. Prema prvim uvidima, poraz Hillary Clinton najviše je uvjetovan razmjerno slabim izlaskom na izbore Afroamerikanaca (“Latinosi” su se gorljivije od njih uključili u izbore) i mladih. Najviše su joj okrenuli leđa mladi crnci, koji je nerijetko percipiraju kao elitnu i arogantnu bjelkinju; neke od drugih skupina iz toga saveza, primjerice Latinoamerikance koji su sve brojniji pa i utjecajniji, mnogi Afroamerikanci shvaćaju kao prijetnju.
Stratezi njezine kampanje tjedan su dana uoči izbora postali svjesni toga problema pa su organizirali velike skupove s pjesmama i govorima. Jedan od takvih skupova priređen je 4. studenoga u Clevelandu, Ohio, gdje je od 440.000 stanovnika nešto više od polovine crnaca, na kojemu su nastupile megazvijezde Beyonce i Jay Z.
Takve se intervencije ipak nisu isplatile: izborni gubitak većine ključnih država-bojišnica (Floride, Sjeverne Karoline...), pa i prije izbora prema procjenama za Hillary Clinton manje-više sigurnih država poput Pennsylvanije, posebno je uvjetovan slabim izlaskom na birališta Afroamerikanaca i mladih.
Prvi nisu ni blizu emocionalno povezani s njom kao što im je srce tuklo prije osam pa i prije četiri godine za Obamu, predsjednika iz redova Demokrata koji ipak – pokazalo se – u mnogo čemu nije uspio ispuniti njihove želje ili ih je svojim politikama realizirao samo polovično.
A mnogi mladi, osobito studenti, nisu povjerovali bivšoj šefici State Departmenta da će im kao predsjednica pomoći u smanjivanju preteškoga bremena studentskih kredita; nisu joj oprostili ni to što je u predizborima pobijedila njima omiljenoga Bernija Sandersa, iako je taj vremešni, ali duhom mladi, senator iz Vermonta posljednjih tjedana intenzivno agitirao za Clintonicu.
Za razliku od svoje konkurentice, Trump je najvećim dijelom uspio zadržati prije prisutan savez (skupina) republikanskih birača, pa ga u atmosferi gorljive potpore za svoj politički projekt i dodatno proširiti.
Za njega su dominantno glasali bijeli muškarci starije i srednje dobi, slabije obrazovani, religijski i drugi konzervativci (što uključuje i mnoge udane žene iz predgrađa) i različiti poduzetnici. Nadalje, uspio je pridobiti, najviše obećanjima da će vratiti globalizacijom izgubljena postrojenja i radna mjesta u SAD-u, i mnoge doskora demokratske birače “plave ovratnike” (industrijski i drugi radnici) iz gospodarski devastiranih, a za izbore ključnih, država kao što su Ohio i Michigan.
Trumpu su se priklonili i brojni samosvjesni građani kojima se inače ne sviđaju njegovi verbalni ispadi. Dobrostojeći umirovljeni biznismen Howard iz New Orleansa 20. listopada mi je kazao: “Trumpovi pristalice su najviše gubitnici, ljudi koji su frustrirani zbog svojih egzistencijalnih problema i velikih promjena u društvu kojima se teško prilagođavaju.
Unatoč njegovim groznim izjavama o ženama i manjinama, glasat ću za njega jer puno bolje od Hillary poznaje ekonomiju i zna inicirati poslove i otvarati radna mjesta, što je za ovu zemlju najvažnije”.
U pozadini velikoga vala (gotovo 60 milijuna birača) koji je nanio Trumpa na obalu pobjede ponajprije je nezadovoljstvo mnogih običnih Amerikanaca životnim teškoćama koje su u posljednjem razdoblju narasle zbog velikih promjena u ekonomiji i društvu.
Ovdje naznačujem samo najvažnije takve promjene koje su ustvari skupovi modifikacija svekolikoga socijalnog života. Prve, još su uvijek prisutne posljedice gospodarske krize od 2007. do početka ovoga desetljeća koje su osiromašile mnoge stanovnike SAD-a i dodatno povećale jaz između bogatih i siromašnih te smanjile vitalnost društveno stožernoga srednjeg sloja.
Do toga je došlo ne samo za vrijeme te krize nego i u razdoblju oporavka, što je povezano i s globalizacijskim trendovima (odljev radnih mjesta i sl.). Druge su velike kulturne promjene, osobito vidljive u uzdizanju samosvijesti žena i pripadnika seksualnih manjina (koji su uz ostalo dobili pravo na sklapanje braka), kao i u osnaženim zahtjevima za slijeđenjem obrazaca političke korektnosti.
Treće se promjene odnose na povećanje kompleksnosti i fragmentiranosti masovnih medija, naročito izraženo u produkciji interneta i socijalnih mreža, što potencira kakofoniju u sve usamljenijoj i zbunjenijoj gomili.
Četvrte: relativni neuspjeh zahtjeva za većom društvenom solidarnošću, posebno vidljiv u mnogima prijepornom uvođenju zdravstvene zaštite (tzv. Obamacare) za brojne deprivirane koji je prije nisu imali i snaženju mehanizama socijalne države usmjerenih zaštiti ugroženih građana (socijalni kuponi, koje također razmjerno najviše koriste Afroamerikanci).
Pete su promjene vezane uz intenzivno useljavanje, naročito iz Meksika i drugih zemalja Srednje i Južne Amerike, što dovodi do bitnih modifikacija u strukturi stanovništva i načinu života, naročito u državama juga.
Šeste: intenziviranje međurasnih i drugih socijalnih sukoba koji su se u posljednjih nekoliko godina naročito bolno izrazili u više ubojstava uglavnom vezanih uz raširenu kulturu oružja u SAD-u (prema kredibilnim procjenama, Amerikanci posjeduju čak 310 milijuna komada različita oružja; više ih umire od vatrenoga oružja nego u prometnim nesrećama), kao i dilanja droge i drugoga kriminala.
Trump i suradnici populističkim su apelima uspjeli usmjeriti izborno ponašanje većine najviše konzervativno nastrojenih građana nezadovoljnih navedenim i sličnim promjenama. Proces ovih izbora je međutim dodatno potencirao ogromne kulturne i socijalne podjele u ovodobnoj Americi.
One su se već nakon proglašenja pobjednika počele izražavati u nasilnim i drugim prosvjedima nezadovoljnika. Takvi će buntovi ubuduće učestalo izbijati u zajednicama Afroamerikanaca; velika je vjerojatnost da će se žestoko buniti i ljudi iz drugih skupina, najviše studenti i drugi mladi.
Sve navedeno upućuje na opravdanost ocjene da je današnje američko društvo bolesno i da ga treba liječiti, koju su različitim formulacijama ovih dana izrazili Hillary Clinton i sam Donald Trump.
Newyorški tajkun i bivši TV star zapravo će morati u četiri sljedeće godine nastupati u neprispodobivu reality showu. Evo skice scenarija te političke, medijske i društvene predstave: kandidat gnjeva nastoji se pretvoriti u predsjednika integracije, kako bi prevladao velike socijalne probleme, unaprijedio ekonomski i drugi razvoj te uopće ozdravio svoju zemlju.
Velika je gledanost osigurana, ali uspješnost baš i nije.
>> Trump: Protjerat ćemo 3 milijuna ilegalnih imigranata i dignuti zid na granici s Meksikom
