Kad se politički konkurenti počnu javno svađati, kao što se posljednjih tjedana svađaju HDZ i SDP, ili kad ugledni stupovi zajednice, koji se odjednom osjećaju kao divljač određena za odstrel, počnu otkrivati svoje spoznaje, kao što ovih dana čini nesuđeni kandidat za predsjednika Visokog trgovačkog suda Nenad Šepić, prosječni se Hrvat podsjeti kako mu negdje iza kulisa zapravo funkcionira država.
Čak i oni rijetki optimisti, koji su ponekad u napadu romantičnog domoljublja skloni samozavaravanju, pa karakter svoje države doživljavaju boljim nego što jest, u takvim prigodama shvate da je vrijeme da iluzije o čistoći politike napokon pospreme u ladice. Prljavo rublje koje danomice izvire ispod različitih tepiha ne ostavlja mjesta iluzijama, a politički prostor svakim se danom čini zatrovanijim. Ivica Račan prozvao je, tako, Ivu Sanadera da potiče korupciju, da ne zna voditi državu koju su mu birači povjerili i da nema više vjerodostojnosti čak ni na europskom polju.
Sanader je njemu uzvratio da je zavidna, nesposobna liječnina, koja ne može prihvatiti da netko drugi bolje radi posao na kojemu se on nije iskazao. SDP je potom zatražio smjenu potpredsjednika Vlade Damira Polančeca zbog afere Liburnia, koja je ključala prije osam mjeseci, i postavlja pitanje HDZ-u gdje je u cijeloj toj sumnjivoj priči nestalo 700 milijuna kuna. HDZ vraća udarac podsjećajući da je Slavko Linić kao potpredsjednik Vlade omogućio svome prijatelju Goranu Štroku kupnju dubrovačkih hotela za sitan novac, da je voditelju kriznog menadžmenta PIK-a Vrbovec dao plaću od 80.000 dolara mjesečno dok se kombinat gušio u dugovima, te da je mirno gledao kako Račanov prijatelj Damir Vrhovnik sebi daje plaću od 120.000 kuna mjesečno u isto vrijeme dok mu država poreznim novcem pokušava spasiti brodogradilište "Viktor Lenac".
SDP, međutim, podsjeća da su Sanaderovi prsti već bili u staklenci s marmeladom kad je uhvaćen kako izravnom pogodbom želi namjestiti milijunski vrijedan posao gradnje autoceste na jugu Hrvatske američkom divu Bechtelu. Podsjećaju i na Sanaderovu namjeru da Sunčani Hvar prepusti fondu koji je vodio Borislav Škegro. HDZ, međutim, upisuje aferu Sunčani Hvar među SDP-ove grijehe jer su vrijednu tvrtku planirali po vrlo povoljnim uvjetima dati slovenskoj tvrtki. Jedni drugima vade podatke o tome koliko čije djece ili rođaka radi u državnim tvrtkama i institucijama...
Šepićevo iznošenje prljavog rublja iz područja pravosuđa, pak, još bolje razotkriva funkcioniranje države po političkim, prijateljskim ili rodbinskim linijama. Kad je riječ o važnim slučajevima, svjedoči taj nekad visoki pravosudni dužnosnik, pravosuđe je neovisno samo na deklarativnoj razini. Slučajevi se ubrzavaju ili usporavaju telefonskim pozivima iz središta političke moći, ugledni očevi priskaču u pomoć svojim uglednim sinovima, utjecajni muževi čuvaju utjecaj svojih žena, a svi zajedno javno se kunu u pravnu državu i hrvatski Ustav.
Premda će netko zaključiti da javne svađe šire depresiju, jer se društvu nije lako suočiti sa svojim pravim licem, može se reći i da pridonose mentalnom jačanju nacije. Jer, zdravo je ne gajiti lažne iluzije i ne klanjati se idolima. Zdravo je znati kako uistinu stoje stvari, kakvi su nam političari, po kakvim pravilima funkcioniraju različiti dijelovi sustava.
Javne svađe političkih protivnika dvosjekli su mač za one koji u njima sudjeluju. Iz uvreda i optužbi koje pljušte sa svih strana rezignirani građani teško mogu izvući zaključak da nisu svi političari isti kad se, kako stvari stoje, za svakim vuče neki grijeh. Na njihovu sreću, birači brzo zaboravljaju.
