Bila je negdje 1981. kada su u vodstvu omladine zagrebačke
Pešćenice počeli razgovori o osnivanju novog medijskog
prostora za mlade. Dok su intelektualci i omladinski mediji u Ljubljani
i Beogradu, nakon smrti Tita, počeli planirati korake prema slobodnijem
izražavanju, u Zagrebu je vladao mir močvare. Nije bilo
višestranačja, pa su se politički sukobi
rješavali unutar partije, koja se podijelila na frakcije. Na
konzervativce komunizma i na liberale. Istodobno, slobodarske ideje sa
Zapada probijale su se među omladinu. Pametniji u vlasti shvatili su da
omladincima treba hitno dopustiti ventil.
– Ja sam angažiran kada je već bilo odlučeno da se ide s
radijem, u igri smo bili ja i Zoran Franičević – kaže danas
Dobrivoje Keber, koji je, uz Veljka Jančića, bio i službeni tata
radija. Željko Roško, novinar Hrvatskog radija,
još jedna od legenda utemeljitelja neposlušnog
Radija 101, prisjeća se kako je radio osnovan “iz petog
pokušaja”. Toliko su puta, naime, partijski
vlastodršci odgađali dozvolu. Slaže se s Keberom kada kaže
da partijci nisu osnovali radio stoga što su imali
“genijalan plan”. Mislili su da osnivaju radio koji
će zabavljati mladež. Ne i kao mjesto gdje će, iz cijele Hrvatske
skupljeni alternativci, neposlušnici i kreativci, potom
stvoriti urbanu legendu i političku moć.
– Od početka se vidjelo da ne dijelimo službeni svjetonazor,
a kada su osnivači to shvatili, bilo je već prekasno da nas zaustave i
zabrane, kaže Roško. Prisjeća se da je prvih šest
mjeseci bilo najgore, jer su komiteti i tajne službe tražile snimke
emisija i vijesti koje je emitirao radio. Čuli su, naime, da ima puno
“iskakanja”. Keber je maestralno odigrao i (radilo
se to po noći) presnimavao sporne dijelove programa, umetao glazbene
brojeve i suhe vijesti, sve kako bi dušebrižnici u
Đorđićevoj (UDBA) pustili Radio na miru. U listopadu 1983. počeo je
eksperimentalni program, pušten je glas među alternativce na
fakultetima, ljudi su se počeli okupljati na Savi (u Studomu) i program
je počeo 8. svibnja 1984., što je službeni datum osnivanja
Radija, stoga što je od tog dana počeo emitirati 24 sata
dnevno.
– I u komitetima i na Kaptolu rečene su mi iste stvari: Pa
jeste li vi normalni, dovodite u program pedere i disidente... Skužio
sam odmah da će biti frke – kaže danas Keber, te dodaje:
– Bili smo simpatični ljudima iz institucija, pa smo uspjeli
krenuti, a financirao nas je Studentski servis.
Put prema stvaranju kulta bio je otvoren. “Studentski
list” i “Polet” mogli su biti pritiskani
i zabranjivani, “Radio 101” nije.
Radio volio disidente
Radio se isprva zvao Radio Sava, pa Omladinski, pa 101.
“Krivac” za Stojedinicu jest i Silvije Vrbanac,
legenda radija, koji je do trenutka kada ga je Keber zvao i angažirao
već uspio popuniti dva Udbina dosjea.
– Prvi put su me zabilježili kada sam, kao maturant, osnovao
anarhističku skupinu Vandalismus company, koja je demolirala
školu – kaže Vrbanac.
Potom je, početkom osamdesetih, počeo emitirati piratski Radio
Šlic.
– Počeo sam iz otpora prema sustavu koji me kontrolirao, tada
nas je bilo dosta koji nisu gledali na Zapad samo zbog traperica i
parfema. Znali smo razliku između totalitarnog i demokratskog sustava.
Vrbanac i dalje radi kao glazbeni mag na radiju i priča nevjerojatnu
priču iz ‘82.-’83.
– Ja i nekoliko mojih frustriranih prijatelja od frenda
Điđija počeli smo emitirati radijski program. Rabili smo frekvenciju
Radija Koper, na 101. megahercu, jer smo znali da će policijski
skeneri, kada skuže da netko emitira, pomisliti da je to službeni radio
iz Kopra. Oni su prestali emitirati u 19 sati, mi smo počeli u 20 sati
– kaže Vrbanac.
Imali su i kontakt-program, a slušatelji su se javljali na
brojeve – telefonskih govornica! Izašao je o njima
ubrzo tekst u “Startu” i policija je, napokon,
uspjela doći do pirata.
– Radio je trebao mene, a ja sam stekao svojevrsnu amnestiju,
naravno pod uvjetom da se na radiju rabi jezik s ulice, bez psovki, i
da se dopusti kontakt program u eteru sa slušateljima
– navodi Vrbanac.
Radio je postao moćan, a državni aparat je na jednome mjestu imao sve
“problematične”. Neplanirano.
– Ma, nismo mi bili posebno hrabri – kaže danas
Keber.
I griješi. Jer Radio 101 postao je kult za
društvenu i sveopću alternativu u cijeloj Jugoslaviji. Nakon
što je postao politički čimbenik, provedena je i prva,
civilizirana “čistka”.
– Plan je bio da urednici traju godinu dana, pa da ih se,
potom preusmjerava u “normalne” medije –
sjeća se Keber.
Radio je nastavio živjeti, a u godinama raspada Jugoslavije ostao je
zapamćen kao mjesto koje je prvo udomljavalo disidente koji su
zahtijevali demokraciju, višestranačje, ukidanje verbalnog
delikta, U “Krezubom trozupcu” čitao se, kao kontra
na Miloševića, govor Stjepana Radića iz 1918. (guske u
magli), prvi je put odsvirana “Ruža Hrvatska”. U
vrijeme rata, Stojedinica je organizirala “ratni
program”. I onda, 1996., Radio 101 biva pritisnut željom
vlastodršca da ga preuzme. Kao i prije, i tada Radio se ne
predaje, 100.000 ljudi pruža u Zagrebu potporu Radiju i time se
nastavlja jedinstvena karizma Stojedinice. Na kojoj taj radio opstaje.
No, kako dalje?
Kontra banalizacije medija
Zrinka Vrabec, jedna je od sadašnjih ikona Radija, govori o
konstanti – ironiji, cinizmu, sprdanju s glupim
vlastodržačkim idejama.
Za razliku od prije, kada je Radio 101 bio medij masa, sada se, u
stanju bez vidne represije, ne obraća više masama. Govori za
ljude koji misle svojom glavom, čak i onda kada njihovi politički
štićenici dođu na vlast, kaže Vrabec.
– Jest, može se reći da smo sada i elitistički, ali u
pozitivnom smislu, da se obraćamo publici koja ne traži
površne i jednostavne odgovore.
Vrabec je kritična kada govori o današnjem medijskom
trenutku Hrvatske.
– Na djelu je krajnje podcjenjivanje publike, koja je
zasićena, već zgađena nad politikom, kao i banalizacijom i bizarnim
pristupom većine medija.
Osim državnih elektroničkih medija, smatra da još jedino
Radio 101 zadržava i svoju društvenu ulogu, a nije se predao
logici profita i liberalnog kapitalizma. Smatra da Radio 101 ima sreću
što mu njegov vlasnički model (76 gotovo ravnopravnih
vlasnika, zaposlenika) osigurava program koji se ne svodi na
“lobotomiranje” slušatelja.
– Potpuno komercijalni radiji (a ima ih 130) svedeni su na
svojevrsne “juke-boxe” s vijestima, a novinare se
tjera na to da moraju biti spremni “ubiti” kolegu
– mršti se Vrabec. Za takvo banaliziranje
hrvatskog medijskog prostora krivi i HND, koji je postao
“predstavnik korporativnog novinarstva” i nije
postigao da novinari uspiju, bez obzira na logiku profita svojih gazda,
“postaviti granicu ispod koje neće ići i pasti”.
Željko Matić, još jedan od vječnih lidera Stojedinice,
dodaje da je za takav medijski izgled Hrvatske kriv i zakonodavac, koji
dopušta zaglupljivanje masa.
– Čak je i u Srbiji zakonodavac zabranio medijima da ljude
zaglupljuju raznim “tarotima, gatanjima i
proročanstvima”, s obrazloženjem da je riječ o
“sijanju sujevjerja”. Na pitanje, kako to da je
Radio 101 “zaostao”, a nije se razvio u jaku
medijsku korporaciju poput Mladine i B-92, Matić odgovor traži u
– vlasničkoj strukturi.
– Sa 76 vlasnika je jako teško dogovoriti neki
poslovni iskorak koji donosi i mogući rizik –
objašnjava. – Beogradski B-92 ima sličnu vlasničku
strukturu, no uspio je odvojiti vlasništvo od upravljanja i
menadžmenta, pa je s radioprograma prešao i na TV, WEB i
izdavaštvo. To me frustrira, jer znam da je to postignuto u
mnogo težim uvjetima nego što su kod nas, jer ih je
Milošević zabranjivao, pa su odašiljače morali
postavljati u susjedne zemlje.
Morali su prerasti u ozbiljnu izdavačku kuću, kaže i Keber, oprezno,
jer voli svoju bivšu ekipu. Preživljavamo na staroj karizmi,
misli i S. Vrbanac. Prema starijim osnivačima, Radio je još
u pubertetu, traži alternativu oko koje se može ujediniti. Prema
mišljenju drugih, koji su se etablirali u državnim medijima,
poput Hloverke Novak, “danas je Radio 101 obična lokalna
privatna stanica koja živi na kultu stare slave”. Hloverka se
pritom ponosi što je sudjelovala u “veličanstvenim
danima kada je Stojedinica otvarala puteve slobode”, a žali
što nije “zadržala tadašnji duh
tolerancije”. Odgovorit će joj Z. Vrabec, koja kaže da s
Hloverkom nije imala negativnih iskustava dok je bila na radiju, nego
poslije “kada je preokrenula kaput”. Ta
“prepiska”, međutim, neće pokvariti obilježavanje
25 godina jedinstvenog Radija 101. Legenda živi i niti jedan od
stojediničara, gdje god bio, neće željeti radiju zlo, naprotiv. Radio
101 baštini sve mane i vrline svog puberteta, samo mora, za
idućih 25 godina, promisliti kako iz njega izaći. A zadržati pamet,
prkos i snagu alternative koju ne mogu ponuditi ostali mediji
“profiteri”.
SREBRNI PIR SLAVNOG RADIJA
