Do prve sljedeće sjednice Vlade, dakle do sljedećeg četvrtka, znat ćemo ime osobe koju Hrvatska nominira za novog europskog povjerenika ili - izglednije - povjerenicu. Ovo je tek drugi put da Hrvatska sudjeluje u tom miješanju karata pri sastavljanju novog kolegija povjerenika u Europskoj komisiji.
Premijer Andrej Plenković očito drži razmišljanja o toj odluci samo za sebe, pa nikakva imena iz Banskih dvora, odnosno ovih dana iz vile Costabella na Opatijskoj rivijeri, ni neslužbeno ne cure do javnosti. Spekulacije u medijima prije izgledaju kao da su plod zdrave logike i razmišljanja ljudi, što može imati smisla, ali i dalje je to račun bez krčmara. Krčmar, u ovom slučaju premijer, i dalje šuti.
Proces nominiranja nove osobe donekle olakšava činjenica da je jedini dosadašnji europski povjerenik iz Hrvatske Neven Mimica bio takav da čovjek mirne duše može reći: nakon njega, svatko može biti dobar povjerenik iz Hrvatske. Mimica je jednostavno nenametljiv i, na trenutke, neinspirativan političar. A u Komisiji nam treba inspirativan i sofisticirano nametljiv, prodoran čovjek.
Kad je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović početkom lipnja u intervjuu za Dnevnik HTV-a ničim izazvana kritizirala Mimicu (“Koliko ljudi u Hrvatskoj zna tko je hrvatski povjerenik u Europskoj komisiji? On mora biti često u Hrvatskoj i hrvatskom narodu, biračima, mora objasniti zašto je u Bruxellesu”), ona je to naravno sročila tako nespretno da to zvuči kao čudna i promašena izjava, što je inače čest slučaj kod aktualne predsjednice, i dala je priliku da joj Mimica maestralno odgovori i izađe iz te minipolemike kao pobjednik (“Neću se upuštati u otklanjanje predsjedničinih zabluda o načinu funkcioniranja europskih institucija te ulozi i obvezama europskih povjerenika, iako za to imam pregršt dobrih argumenata. Osim toga, s ove pozicije ne smijem i ne želim niti pomagati niti odmagati njezinim ambicijama i kampanji za novi predsjednički mandat”). Ali predsjednica ipak nije potpuno promašila.
Ciljala je na nešto što realno postoji i vidljivo je golim okom: Mimica se, kao naš prvi čovjek u Bruxellesu, nije baš proslavio. Evoluirao je, naravno, na toj dužnosti i povjerenik Mimica 2019. drukčiji je nego povjerenik Mimica 2013. ili 2015. godine. Ali tko od europskih povjerenika nije evoluirao na toj dužnosti? To je normalno, i nije samo po sebi mjerilo uspješnosti.
Mjerila Mimičine uspješnosti su druga: bio je u hrvatskoj vladi koja je predložila lex Perković i u europskoj vladi koja je pokrenula kažnjavanje Hrvatske zbog tog zakona koji je kršio europske propise o uhidbenom nalogu (i šutio kad je trebalo govoriti), bio je europski povjerenik s najslabijim izbornim legitimitetom (22.450 preferencijska glasa) među svim povjerenicima koji su se te 2014. kandidirali na europskim izborima, po terenu u Africi i diljem Trećeg svijeta znao je darivati, ali ne toliko i inspirirati ljude (što je u tom resoru razvojne pomoći Trećem svijetu neobično važno), i bio je jedan od onih na koje je mislio bivši šef Junckerova kabineta, svježe detronizirani Martin Selmayr, kad je brutalno, ali ipak i istinito, rekao da su neki povjerenici kao “hodajuće tablete za spavanje”.
Da se razumijemo, Mimica je jedan gospodin. Iskusan gospodin, koji zaslužuje jedno veliko “hvala” na kraju karijere. Ali da je mogao učiniti više, biti kvalitetniji prvi europski povjerenik iz Hrvatske i podići tu ljestvicu odmah na početku dovoljno visoko – mogao je. Jedna Biljana Borzan, primjerice, zasigurno bi je postavila puno više. Ljestvica je sada tu gdje jest. S pozornice lijevo uskoro izlazi Mimica, a na pozornicu desno ulazi… Još ne znamo tko. No saznat ćemo do kraja sljedećeg tjedna, a potom, vjerojatno do sredine rujna, i to kome je koji resor dodijelila novoizabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Hrvatska bi trebala ciljati prema tome da netko naš, tko god to bio, dobije resor regionalnog razvoja, dakle strukturnih i investicijskih fondova Europske unije.
Ovaj put, za razliku od prije pet godina, kad je Mimica dobio resor međunarodne suradnje, za koji nijedna država članica EU zapravo nije bila zainteresirana, Hrvatska ima dovoljno dobre karte u rukama da se izbori za neki traženiji i snažniji resor, a regionalni razvoj s fondovima teškim 350 milijardi eura ili 32,5 posto čitavog višegodišnjeg financijskog okvira EU, jest jedan takav. To je resor koji mijenja države poput Hrvatske nabolje i od kojeg ljudi vide konkretne koristi.
To je također i resor kojemu se u novom sedmogodišnjem proračunu EU smanjuje financiranje, jer se fokus EU s kohezije prebacuje na nove izazove, što znači da povjereniku s tim resorom neće biti baš politički lako.
Razlog više da Hrvatska ponudi najbolju osobu koju može ponuditi.
Drug mimica je komunjarski kadara, nesposobni uhljeb, sramota za hrvatski narod