Nova godina u Njemačkoj počela je prilično sumorno. Već tri tjedna nitko ni o čemu drugom ne priča osim o izbjeglicama koji su, sumnja se, napastovali žene u novogodišnjoj noći u Kölnu i drugim gradovima. Kad govore o integraciji izbjeglica, ljudi dijele vrijeme na “prije Kölna” i “poslije Kölna”.
Njemačka na neugodan način otkriva da, zajedno s milijun izbjeglica godišnje, dolazi i gotovo nemoguća misija integriranja tolikog broja ljudi iz toliko različitih zemalja. Nekome tko sve to promatra izvana, daleko od Njemačke, vrlo je lako upasti u zamku u kojoj će reći “pa, što sam ja cijelo vrijeme govorio nego da je primanje tolikog broja izbjeglica suludo i da ih se neće moći integrirati”. Ali, ono što je pogrešno u takvom razmišljanju je to što ono polazi od pretpostavke da Nijemci nekako nisu znali koliko će teško biti integrirati toliko velik broj doseljenika u tako kratkom roku. Jesu, znali su. I prihvatili su (ili su barem njihovi izabrani politički predstavnici to prihvatili) težak zadatak da se s time nose.
Nitko od nas, građana država koje se nalaze na migrantskoj ruti između Turske i Njemačke, zapravo nema pravo pametovati Nijemcima. Da, hrvatski pristup u upravljanju migrantskom krizom humaniji je od mađarskog pristupa oštre žice i militarizirane granice, ali politika što bržeg propuštanja ljudi kroz Hrvatsku ne može se mjeriti s kulturom dobrodošlice (Willkomenskultur) u Njemačkoj. Jedno je propuštanje, drugo je gostoprimstvo i pomoć u pokušaju trajne integracije. Istina, nitko od više od pola milijuna migranata koji su prošli kroz Hrvatsku nije želio ostati u Hrvatskoj, nego svi mahom žele zatražiti azil u Njemačkoj, ali jesmo li učinili kakav napor da nekome od tih pola milijuna pružimo priliku za traženje azila u Hrvatskoj?
Naravno, Hrvatska mora štititi svoj nacionalni interes, a u nacionalnom interesu nije da postanemo “džep” u kojem će stotine tisuća migranata ostajati praktički zatočene. Hrvatska ne smije postati “hotspot”. Ali ovdje samo govorimo o tome da, upravo zato što i ne pokušavamo integrirati izbjeglice, već ih samo transferiramo, nije na nama da sudimo o onima koji ih zaista pokušavaju integrirati.
Njemačkoj možemo samo skinuti kapu. Ne samo njemačkoj politici i javnoj upravi, koja organizira zbrinjavanje tolikog broja ljudi, nego i običnim građanima koji pomažu. U listopadu sam, radeći reportažu iz Stuttgarta, vidio jednog starijeg gospodina kako volontira u centru za azilante kao učitelj njemačkoj jezika. Prošli tjedan u Kölnu, lokalni novinar Peter Berger pričao mi je kako u njegovu kvartu susjedi organiziraju večere u svojim domovima za one azilante koji su se doselili u njihov kvart.
“Prisutnost doseljenika i izbjeglica ozbiljan je izazov za razna društva koja ih prihvaćaju”, poručio je papa Franjo u poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, pročitanoj protekle nedjelje u crkvama diljem Europe. “Ta se društva suočavaju s novim situacijama koje bi mogle postati nepredvidljive ako ih se prikladno ne obrazloži, upravlja i regulira. Kako možemo osigurati da ta integracija postane međusobno obogaćivanje, da otvori pozitivne perspektive zajednicama, te spriječi opasnost diskriminacije, rasizma, ekstremnog nacionalizma ili ksenofobije”, pita se Sveti Otac u toj poruci. Odgovor je: upravo tako kao u primjeru koji mi navodi novinar u Kölnu. Kad dobri susjedi otvore svoja vrata azilantu koji im se jučer doselio u susjedstvo, okupe se oko stola i pokažu da ga primaju u zajednicu – ne kancelarka, ne gradske vlasti, nego ga primaju susjedi – onda to predstavlja jedan mali, ali praktičan odgovor na pitanje pape Franje.
Često ovih dana vidimo slike bijesnih pristaša pokreta pod nazivom Patriotski Europljani protiv islamizacije zapada (Pegida) kako marširaju njemačkim ulicama, ali ne vidimo jednak ili veći broj volontera i dobrih susjeda koji pomažu izbjeglicama.
Njemačka se nalazi usred epskog pothvata. Postoje realne šanse da neće uspjeti integrirati toliki broj migranata. Ne uspije li, zatvori li svoje granice, to bi mogao biti kraj schengenske zone, a onda i kraj Europske unije kakvu poznajemo. Postoje također i realne šanse da će uspjeti. No, da bi uspjela, brojka od milijun ljudi koji su zatražili azil u Njemačkoj u 2015. mora se smanjiti u 2016. Ta je brojka prevelika ako se ponavlja godinu za godinom, prevelika i za veliku Njemačku. Smanji li se ta brojka, i to drastično, svi problemi oko kvalitetne integracije izbjeglica u Njemačkoj bit će s vremenom riješeni. Ne smanji li se brojka novih došljaka, svi problemi će nabujati. •
Izvrćete stvarnost, Krasnec. Hrvatska prije svega mora učiniti SVE da naše mlade ljude koji iz nje odlaze, i to često sa svojim obiteljima, zadrži u Hrvatskoj. Dokle god ti ljudi odlaze iz Hrvatske jer ne postoje nikakvi programi i nikakva spremnost da se njih zadrži, nitko nema pravo očekivati od nas neka sredtsva ili programe za zadržavanje u našoj zemlji stranaca - i to stranaca sasvim drugačije kulturološkog obrasca od našeg. NITKO! Dakle, prvo i osnovno trebamo našu zemlju učiniti zemljom u kojoj će htjeti NAŠI ljudi ostati i raditi... a tek potom možemo govoriti o izdvajanju sredstava za prihvaćanje i integriranje malo-pomalo jednog MALOG broja stranaca.