Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Prof Vrca: Je li pojava omikron-soja krunastog virusa COVID-19 dobar ili loš događaj?

Delta-soj je manje zarazan, ali je klinička slika teža iako se on sporije dijeli u stanici. U akutnom stadiju ciljni organ su pluća. Omikron je zarazniji, brže se širi među ljudima, ali klinička slika koju razvija je siromašnija, slabija. U akutnom stadiju ciljni organ nisu pluća nego gornji dišni putovi.
14. siječnja 2022. u 18:54 6 komentara 11652 prikaza
Zagreb: An?elko Vrca, specijalist neurolog s KBC-a Rebro
Foto: Boris Scitar/PIXSELL

Uz sve posebnosti koje prate ovu dvogodišnju pandemiju krunastim ili koronavirusom, pojavio se nedavno još jedan fenomen. Pojavila se još jedna vrsta tog virusa, četvrta. Nazvana je omikron. Glavno svojstvo omikrona, koje ga razlikuje od dosadašnjih, jest 2,5 puta veća zaraznost kod ljudi u odnosu na prethodni delta-virus. Međutim, u nesrazmjeru s činjenicom da je zaraznost veća, znakovi bolesti kod onih koji su se zarazili tim novim omikron-virusom tri do četiri puta podnošljiviji su nego što je bio slučaj kod prethodnog delta-virusa. Zatim, vrlo se rijetko razvije teška klinička slika ako su ljudi prije zaraze bili relativno zdravi. To nikako nije bio slučaj sa zarazom prethodnih vrsta krunastog virusa tipa Wuhan, alfa i delta. Ostale osobine djelomice se razlikuju, a jednim dijelom su i slične prethodnim krunastim virusima tipa COVID-19, ali to nije za ovaj tekst toliko bitno.

Neki veliki autoriteti na području zaraznih bolesti i epidemiologije toj su se pojavi, takvom omikron-virusu obradovali.

Zašto su se neki tome obradovali?

Da bismo na to pitanje pokušali odgovorili, dobro bi bilo da ponovno naglasimo neke činjenice:

Virusi su otpaci ili dijelovi nekih kemijskih spojeva propalih stanica koje su izgrađivale neki organizam. Kojih kemijskih spojeva? Gena. Živa stanica ima mnogo gena, a sveukupna količina tih gena u nekoj stanici zove se genom. Dakle virusi su dio, krhotina, otpadak raspadnutog genoma stanice.

Kako se to događa?

Kada se stanica, a time i njezin genom kao materijalna struktura počne raspadati, od sveukupnih svojstava tog genoma u raspadanju virusi su onaj dio tog genoma koji je uspio na jednom komadu krhotine genoma zadržati četiri svojstva: sposobnost da ulazi u neku drugu živu stanicu; sposobnost da u stanici u koju uđe potakne njezin biološki mehanizam da stvara neke proteine; treće je svojstvo da imaju dio koji je nekada imao stanični genom, a taj dio je upravljao udvostručavanjem, odnosno umnožavanjem samih sebe, dakle razmnožavanjem; četvrto je svojstvo prenošenja istih takvih gena odnosno osobina na novi proizvod, a to je novi virus.

Nastaju li od raspadnutih produkata stanice samo virusi? Ne, nastaje mnogo toga. Od raspadnutih dijelova stanice koji nisu genom nego drugi dijelovi stanice najčešće nastaju neke indiferentne, nebitne, neaktivne kemikalije koje organizam izbacuje iz tijela preko svojih ekskrecijskih organa kao što su probavni sustav, mokraćni sustav, žlijezde s vanjskim lučenjem koje se nalaze na koži i sluznicama i drugo. Ali nekada mogu nastati i štetne otrovne kemikalije. No, to je vrlo rijetko.

Može li od genoma stanice nastati i nešto drugo osim virusa?

Može, i to vrlo važne strukture. Nastaju još jednostavnije strukture od virusa, a to su prioni i još jednostavnije strukture od priona, a to su tzv. degenerativni materijali. Dok je virus dio genoma koji ima nešto proteina na sebi, prion nema gotovo ništa, samo gene kao dio genoma. Zadržana su ona četiri navedena svojstva, a degenerativni materijali zaista nemaju ništa osim samih gena i to vrlo malo gena od genoma raspadnute stanice.

Prion je toliko jednostavan da se nikako ne može naći izvan stanice organizma niti se može prenositi drukčije osim stanicama tog organizma. Za razliku od virusa, može biti vrlo stabilan, ali u stanici, a ne izvan nje.

Kao što je navedeno, pri raspadanju genoma stanice nastaju još jednostavnije strukture od priona, a to su kemikalije koje sudjeluju u primarnim degenerativnim procesima u tijelu domaćina pa su zbog toga nazvane degenerativni kemijski spojevi. Također imaju navedena četiri svojstva kao virusi i prioni. Svojstvo da se umnožavaju udvostručavanjem vrlo je specifično. To ne mogu činiti u cijelom organizmu u kojem su nastali, nego samo u organu u kojem su nastali. Udvostručavanjem uništavaju stanice samo tog organa. Ne mogu se prenositi na druge organe ni na drugu jedinku. Izazivaju degeneraciju određenih organa i tzv. specifikum su samo tih organa. Najpoznatija je u tom smislu neurodegeneracija. U sklopu neurodegeneracije su bolesti kao što je primarna progresivna demencija, jedna od njih je Alzheimerova bolest. Dakle Alzheimerova bolest ima svoje čestice nastale od raspadnutog genoma živčanih stanica koje se udvostručavaju i razaraju stanice, ali samo živčanog sustava. Ne mogu se udvostručavati u stanicama bubrega ili jetre. Štoviše, degeneraciju mogu činiti samo u jednom dijelu živčanog sustava. Ako je to središnji dio živčanog sustava, mozak, tada nastaje navedena primarna progresivna demencija – Alzheimer. Ako to vrše u stanicama iz kojeg potiče motorni dio perifernog živčanog sustava, onda se razvija amiotrofična lateralna skleroza ili skraćeno ALS.

Raspadanjem genoma nekih stanica organizma mogu nastati i složenije strukture od degenerativnih kemijskih spojeva, priona i virusa, a to su tumorske stanice. Ako se u raspadu stanice oslobodi dio genoma kojemu nedostaje regulacija dijeljenja, a ostalo je „uglavnom tu na okupu“, onda se od tako raspadnutog genoma stvaraju tumorske stanice. Ovisno o tome koliko je još gena ostalo na okupu, uz to što nedostaje regulacija dijeljenja, govorimo o nezaustavljivom povećanju broja stanica koje su više ili manje diferencirane, više ili manje slične osnovnoj stanici od koje su i potekle, više ili manje su zadržale neke funkcije osnovne stanice.

Ako govorimo o zaraznosti, odnosno prenošenju onoga što je nastalo od raspadnutog genoma stanice, onda stvar stoji ovako: degenerativni kemijski spojevi zadržavaju se u organu ili samo u dijelu organa u kojem su nastali i nisu zarazni za druge organe i organske sustave istog organizma. Pokazalo se da se ne može s tim materijalom zaraziti ni isti organ ni drugi organizam iste vrste.

Ako govorimo o prionima, oni su zarazni u cijelom tijelu za sve stanice tijela jedne jedinke, ali ne mogu postojati izvan stanice. Zarazni su za jedinku istog roda i iste vrste, a prenose se na drugu jedinku prenošenjem stanica koje još nisu uništili i u kojoj se nalaze.

Kada govorimo o virusima, oni su u nekom organizmu, kao i prioni, zarazni za sve stanice jedinke, mogu biti u svim stanicama jedinke, a prenosivi su na drugu jedinku preko stanica u kojima se još nalaze i vrlo kratko kao samostalne čestice bez stanica. Različiti virusi različito „uspijevaju“, različito se razmnožavaju u stanicama različitih organa. Organ nekog organizma u kojem se neki virus najbolje razmnožava ujedno je i tzv. ciljni organ bolesti koju taj virus izaziva.

Ako govorimo o tumorskim stanicama, one nastaju u nekom određenom organu od njegovih stanica. I to svojstvo nekontroliranog razmnožavanja nije prenosivo u druge stanice organizma. Metastaziraju, to jest fizički odu u druge dijelove organizma i na tim mjestima nekontrolirano se razmnožavaju. Nisu prenosive u drugu jedinku. Nisu zarazne.

Postavlja se pitanje zašto se to uopće događa? Zašto priroda stvari nije uredila da stanica odumire bez opasnosti stvaranja tako pogubnih raspadnutih produkata? Postoji li način odumiranja stanica bez toga? Postoji, to je tzv. apoptoza ili tzv. programirana, uređena smrt stanice, ali o tome će biti riječi u nekom drugom tekstu.

Vratimo se na viruse.

Kao što je u prethodnim tekstovima naznačeno, generalno postoje dvije osnovne vrste virusa ako ih promatramo gledajući „očima“ nekog konkretnog organizma. Na primjer: gledamo li ih s obzirom na životinje, vrste primata među koje uz majmuna pripada i čovjek, onda se u tijelu primata mogu naći oni virusi koji su nastali od otpadaka genoma primata, tzv. domaći virusi i virusi koji su nastali od otpadaka genoma druge vrste životnih bića, a to su tzv. strani virusi. (Preporučujem pročitati do sada objavljene tekstove istog autora da se u ovom tekstu ne bismo previše ponavljali.)

Domaći virusi imaju glavne ili svoje bitne gene koje imaju i primati, a strani virusi imaju uglavnom gene koji su velikim dijelom strani primatima. Kad u jednom od primata, u ljudskom organizmu krene „život“ tih gena, oni će proizvoditi jedino što znaju, a to su kemijski spojevi proteini. Od tih proteina u svrhu razmnožavanja gradit će svoj organizam. Strani virusi proizvodit će bar neke od proteina koji su strani organizmu primata, a to znači i čovjeku. Što znači strani? To znači da ih ne proizvodi ljudski organizam i nisu zapisani u arhivi domaćih kemikalija ljudskog organizma. Što dalje? Ljudski organizam ih ne prepoznaje kao svoje, a to znači da su njemu potencijalno opasni, odnosno u najmanju ruku nepotrebni. Nakon tog prepoznavanja ljudski organizam potiče vlastiti imunološki sustav da ih odstrani. I tako odstranjuje strane viruse.

Kako u tom smislu stoji domaći virus?

I on će u svrhu razmnožavanja odnosno udvostručavanja početi proizvoditi proteine. Međutim svi ti proteini ili glavna većina onih koji su potrebni za razmnožavanje domaće su kemikalije koje ljudski organizam ne prepoznaje kao strane i neće ih napadati imunološkim sustavom. Odmah uočavamo da će se domaći virus slobodno širiti u ljudskom organizmu, za razliku od stranog.

Dakle glodavcima i kopitarima nisu problem virusi nastali od raspadnutog genoma primata. I obratno, primatima nisu opasni virusi nastali raspadanjem genoma glodavaca ili kopitara. Svakoj od tih vrsta i rodova opasni su virusi nastali od raspadnutog vlastitog genoma.

Krunasti virus COVID-19, o kojem je riječ u ovoj pandemiji, nije opasan za kopitare i glodavce, opasan je za primate, a to znači za čovjeka. Ima pobola, ali nema pomora pasa, štakora, krava i konja, ali zato ima pobola i teških posljedica u ljudi i majmuna zbog COVID-19.

Usput: nastanak krunastog virusa COVID-19 na šišmišima negdje u Wuhanu ostaje samo mit gledamo li to poštujući navedena načela.

Nadalje, moramo se osvrnuti na još neke činjenice koje proizlaze iz života virusa koji su na opisani način nastali kao strani i domaći, ovisno o tome koju vrstu živih stvorenja gledamo.

Kad jednom nastane i kad se nakon toga mnogostruko umnoži, virus ne ostaje „stalan do vijeka“. On je, bez obzira na to je li domaći ili strani, načelno sklon promjenama.

Kojim promjenama i kako one nastaju?

Na više načina, ali generalno postoje dva osnovna mehanizma mijenjanja virusa.

Virus sastav svojih gena izmjenjuje s genima stanica domaćina u kojeg je ušao. Kada se priljubi uz genom stanice domaćina, sklon je davati, ostaviti, ugraditi neke dijelove svojih gena pa i cijele gene genomu stanice domaćina. Isto tako moguće je i obratno – uzimat će od genoma stanica domaćina u kojeg je ušao neke sastavnice nekih gena ili cijele gene i ugrađivati ih u svoj virusni genom. To se zove rekombinacija, izmjenjivanje.

Izmjenjivanjem nekih sastavnica gena ili cijelih gena domaćina virus ili prion potencijalno obogaćuje ili truje svoj genom, ali i genom domaćina. Shodno tome mogu se poboljšati neki genski potencijali virusa ili stanice (vrlo, vrlo rijetko) ili pokvariti neki genski potencijali virusa ili stanice u koju je ušao (vrlo, vrlo često). Znade se shodno tome dogoditi da neki pojedinačni organizam u koji je ušao neki virus dobije neke gene sasvim udaljene vrste koji su tamo u toj udaljenoj vrsti odavno nastali „brušenjem u evolucijskom procesu“.

S druge strane, ako se u nekom organizmu nađe nekoliko različitih vrsta virusa ili priona, što je vrlo, vrlo često, oni mogu vršiti tu rekombinaciju međusobno tako da dobijemo neke drukčije vrste virusa ili priona kojih prije u tijelu nije bilo. Dakle, time mogu nastati novi virusi. Taj proces vrlo je opasan. Zašto? Pa zato što virusi međusobno mogu rekombinirati određene gene koji od bezopasnih virusa ili priona mogu stvoriti vrlo opasne. Na primjer: neki virus ima takvu gensku strukturu da samo brzo ulazi u stanicu, a drugi da samo brzo uništava stanicu. Bezopasan je i jedan i drugi. Prvi ne može brzo uništavati stanicu iako u nju može lako ući, a drugi vrlo teško ulazi u stanicu, ali kad uđe, vrlo brzo je uništava. Ako se rekombiniraju te dvije grupe gena, može nastati virus koji i brzo ulazi u stanicu i brzo razara dijelove stanice i slično.

Štoviše, taj proces rekombinacije može se dogoditi i između virusa i priona i nekih drugih slobodnih mikroorganizama koji se istodobno nađu u istom tijelu kao što su to bakterije, rikecije, gljivice paraziti i slično. Teoretski, tada možemo dobiti na jednoj strani usavršeni virus ili prion, a na drugoj strani usavršeni svaki od tih mikroorganizama. Usavršeni u ovom slučaju najčešće znači opasniji za razvoj nekog bolesnog procesa za organizam u kojem se nalaze.

Dakle virusne i prionske čestice možemo smatrati kao nešto što ima teoretsku mogućnost potencijalno spajati „sav svjetski sadašnji i povijesni, horizontalni i vertikalni bazen gena“. Postoji mogućnost da se prenose s jednog živog organizma na drugi bez obzira na to kojoj vrsti i rodu pripadale. Da, upravo tako.

Je li to odgovor na neka vrlo prozaična pitanja evolucije koja je načeo i vrlo nespretno pokušao riješiti Darwin? Da. Dakle, kao da hoćemo kazati da su virusi vrlo, vrlo ozbiljni pokretači evolucije, odnosno da se oni u nju mogu umiješati. Da, naravno. Nastanu od jedne vrste gena, nekog stabla, kornjače, žabe, miša, čovjeka, slona i imaju mogućnost da ih prenesu drugima bilo kojim redom.

Je li to prenošenje gena u genski prostor bez našeg klasičnog pojma oplođivanja i razmnožavanja? Da, upravo tako.

Mogu li izmjenjivanje svojih gena s genima stanice domaćina izvesti i neki drugi mikroorganizmi, a ne samo virusi?

Mogu i bakterije i rikecije, i gljivice i paraziti, ali nitko tako kao virusi i prioni.

Zašto? Zato što prionske i virusne čestice, koje su sami geni i nešto vrlo malo ostalih kemikalija oko tih gena, ulaze u stanice i u neposrednom su kontaktu ili mogućnosti kontakta s genomom domaćina, a time postoje i mogućnosti rekombinacije.

Ponovit ćemo navedeno, ali još jasnije: virusi nastaju raspadanjem žive stanice hrasta ili žabe. Glavni njihov sastojak dio je genoma, što znači određena količina gena stanice hrasta ili žabe. Kao takvi, virusi mogu biti zarazni, recimo, i za kravu. Neovisno o tome što će ih se imunološki sustav krave vrlo brzo riješiti, ipak neki broj neko kraće vrijeme može prodrijeti u neke stanice nekog organa neke krave. Za to vrijeme, dok su oni u nekoj stanici krave, može doći do rekombinacije gena hrasta ili žabe s genima stanice krave. Nakon te rekombinacije dobili smo neke stanice krave koje, gle čuda, budu nositelji nekih čudnih gena koje nemamo u stanici krave. U pravilu ta stanica s takvim genima ne preživi nego ugine. Ali ipak jedna od tisuće milijardi tih stanica s čudnim genima rekombinirala je baš takav gen s kojim možda može preživjeti. A takva jedna koja se ne raspadne, jedna od milijarde, možda se može dijeliti i razmnožavati.

U tom slučaju ta stanica u nekom organu krave zbog novopridošlog dijela ili cijelog gena stvara neke dotad nepoznate proteine ili kombinaciju proteina koja s postojećim proteinima stvara neku osobinu koju krava prije nije imala.

Konačni rezultat jest da je prirodi življenja, prirodi stvari ponuđena nova osobina koju će ona brutalnom životnom selekcijom odabrati, što znači ugušiti ili prenijeti dalje u život krava. 

Naravno, da ne budemo smiješni, moramo navesti sljedeće: u ovom slučaju nije riječ o tome da će na kravi negdje početi rasti žir ili da će na stablu hrasta početi rasti rogovi. Radi se o tome da će kod rekombiniranih stanica krave ili hrasta početi stvaranje nekih kemijskih procesa kojih prije nije bilo i koji će s već postojećim kemijskim procesima rezultirati „otvaranjem puta“ možebitno nekoj novoj osobini.

Konačan rezultat gledano globalno: svi geni svijeta i cijele genske povijesti zapravo su, samo preko priona i virusa, a da ne navodimo i druge subjekte, jedan jedinstveni bazen gena – gledan na neki maštoviti način. To je jedinstveno polje gena koji mogu prelaziti s jedne jedinke na drugu, s jednog roda na drugi, s jedne vrste na drugu. Tome pomažu prioni i virusi. Hrast i krava nikada se ne mogu oplođivati ni stvarati oplodnjom nove jedinke koje bi imale jedne i druge gene, ali rekombinacijom putem priona i virusa to se za neke gene može dogoditi. U tome i jest bit.

Virusi i prioni nisu nikakav suvišak, nešto nepotrebno u prirodi. Naprotiv, bez njih ne bi bila moguća ovakva vertikalna komponenta i velikim dijelom horizontalna komponenta evolucije.

Kako je to mogao znati Darwin? Nikako. Naime, u to vrijeme nije se znalo za glavnu logiku mikroorganizama, a virusi nisu bili ni u mašti kao ni prioni. Kako je on to riješio da bi kompletirao svoju ideju o porijeklu vrsta? Za ono što nije znao jednostavno je rekao da se događa kaotično i slučajno, da tu nema nikakvog reda.

Drugi način mijenjanja virusa jest općepoznata pojava mutacija. Što je to mutacija? Kao što je rečeno, glavni sastojak virusa i priona skup je kemikalija koje sastavljaju cjelinu, a to je gen. Skup takvih cjelina, gena, jest genom. Geni nisu stvoreni te biološki i evolucijski nisu izbrušeni u virusu i prionu nego su izbrušeni evolucijski u višestaničnom organizmu. Tijekom raspadanja stanice od otpadaka njihova genoma nastali su virusi i prioni i od toga potječu ti geni.

Mutacija je promjena kemijske strukture neke sastavnice nekog gena ili više sastavnica tog gena. To se događa utjecajem fizikalno-kemijskih sila kao što su zračenje, gravitacija, pH, toplina, hladnoća, nazočnost nekih kemikalija koje služe kao prirodni katalizatori itd. Kemikalije koje su sastavnice gena u određenim okolnostima postaju nestabilne i ne mogu zadržati prethodnu kemijsku strukturu te se promjene.

Najveći broj tih mutacija odnosno promjena, biološki gledano, sa stanovišta gena je neuspješan. Što to znači? Sama promjena kemijske strukture neke sastavnice nekog gena uništi taj gen. To se događa u 99,9.......9% slučajeva. Ako je taj gen neophodan za život virusa, život virusa krene pogrešnim putem i to je smrt virusa. Međutim, u nekim slučajevima virus može s nekom mutacijom na nekom genu preživjeti i čak dobiti neke nove izvršne oblike, odnosno proizvoditi po mutiranom genu nove proteine i time imati nova svojstva. Ako se može dijeliti, može nastaviti stvarati iste takve nove viruse. Ako je to za virus korisno, eto novog svojstva. Što znači za virus korisno? To znači da on može brže prelaziti s jednog organizma na drugi, da je zarazniji i da se može brže dijeliti nego prethodni.

Još da napomenemo: kad se u cijelom genomu, bez obzira na to je li riječ o genomu virusa ili kompliciranog višestaničnog organizma promjeni jedan gen, događaju se mnoge promjene. Naime, svi su geni povezani u genomsku mrežu. Promjena jednog ima utjecaja i na druge, da ne kažemo na sve gene. To je slično kao i na nekoj šahovskoj ploči kada se u momentu neke razmahane igre, dok su još sve figure na ploči, pomakne samo jedan pijun za jedno polje, tada sve figure „trebaju razmisliti“ što to znači za njihovu poziciju. Tako je to i kod gena – kad se promjeni mutacijom jedan, mnogi – a potencijalno i svi – dobivaju neku novu ulogu.

Je li time potisnuta iz prirode prethodna varijanta virusa koja nije imala tu mutaciju? Ako je mutacija promijenila neki virus koji je sada zarazniji i koji se brže dijeli, je li time izbrisana prethodna varijanta nemutiranog virusa odnosno virusa od kojeg je taj mutant potekao? Hoće li nestati nemutirani prethodni virus koji je manje zarazan i koji se sporije razmnožava? Odgovor je sljedeći: navedena dva svojstva prethodnog nemutiranog i kasnijeg mutiranog virusa nisu dovoljna da nestane prethodno nemutirani virus iz populacije. Jednostavno su se stvorila dva virusa – jedan slabiji, a drugi jači. A to u zdravstvenom smislu znači: ako vas zarazi jedan, oboljet ćete od njega, a ako vas zarazi drugi, oboljet ćete od drugog. Jedna bolest može biti teža nego druga. Ako vas istodobno zaraze oba, ako vas zaraze oba, ali ne istodobno nego jedan prije, a drugi kasnije dok zaraza jednog još traje ili kada je zaraza po jednom završena, a tek onda dođe zaraza drugim, što onda? Događaj je malo kompleksniji i nije ga jednostavno predvidjeti. Zaraza s oba virusa u različitim vremenskim kombinacijama? S tim se ne trebamo previše zamarati. To znanje iznjedrit će nam prirodni biološki pokus. Što to znači? Imat ćemo, nažalost, neke bolesti. Ako dokažemo da su to zarazne bolesti, analizirat će se znakovi i simptomi bolesti te nalazi učinjenih pretraga. Nakon toga analizirat će se potencijalni uzročnici. Ako se nađe visoka korelacija između znakova i nalaza zarazne bolesti i nazočnosti virusa, analizirat će se vrste i broj virusa te već preboljele bolesti po nekom virusu (to se može vrlo jednostavno učiniti). Iz svega će se zaključiti je li se dogodila neka od navedenih kombinacija dvaju ili više virusa. Znamo, ne treba naglašavati da je to zamoran i dugotrajan proces, ali nema drugog načina.

Međutim, nas najviše zanima potiskuje li mutirani virus iz populacije virusa prethodni nemutirani virus od kojeg je nastao mutacijom?

Naime, to je pitanje interesantno u sklopu sadašnje pandemije/epidemije: Imamo tzv. stari wuhanski virus, alfa-virus i delta-virus, a pojavljuje se i omikron. Aktualna su zadnja dva koja su dominantna: delta-virus koji još traje i novi omikron nastao mutacijama delte.

Delta je manje zarazan, ali je klinička slika teža iako se on sporije dijeli u stanici. U akutnom stadiju ciljni organ su pluća.

Omikron je zarazniji, brže se širi među ljudima, ali klinička slika koju razvija siromašnija je, slabija. U akutnom stadiju ciljni organ nisu pluća nego gornji dišni putovi.

Naime omikron, kao i delta, uostalom kao i wuhanska i alfa varijanta, domaći su virusi. Imaju glavni životni dio genoma koji ima i čovjek, nastali su od raspadnutih ostataka genoma primata (majmuna i čovjeka). To znači da ništa njihovoga – ono od čega se sastoje i ono što proizvode njihovi geni – nije strano primatima niti će se na to per primam razviti antitijela. Imunološki sustav na njih ne reagira. Oni se u tijelu primata osjećaju kao u banji Koviljači. U arhivi, pohrani bitnih stranih molekula na koje se mogu stvoriti protutijela, ni jedna njihova nije zapisana kao strana molekula. Odnosno, sve njihove bitne molekule od kojih su izgrađeni i koje proizvode u arhivi imunološkog sustava primata zapisane su kao domaće molekule. Na domaće molekule ne stvaraju se antitijela i njih se u organizmu antitijelima ne progoni. One su prijateljske. Ponavljamo sljedeće: ako se ni u čemu mi, koji "mudrujemo" o biologiji stvari, ne slažemo, jedna od rijetkih stvari u kojima se svi mi "mudrijaši i seoski pametnjakovići“ slažemo jest to da imunološki u tijelu ne postoji proteinski, molekularni kanibalizam. Tijelo koje ima imunološki sustav ne napada vlastite molekule. Naime, da ih napada, ne bi bilo ne samo razvoja nego ni samih organizama.

Ne napada načelno. Ali pitanje je događa li se ikada u prirodi da vlastiti imunološki sustav napada vlastite prijateljske molekule? Događa. Je li to dobro ili je li to normalno? Nije to dobro i nije normalno. Kako nazivamo takav poremećaj kad se dogodi da vlastiti imunološki sustav napada vlastite molekule od kojih je izgrađen? Riječ je o autoimunim bolestima kojih je stotinjak. Svaka medicinska specijalnost ima „dio knjige“ koji govori o autoimunim bolestima u sklopu te specijalnosti. U neurologiji su to multipla skleroza, polineuroradikulitis, vaskulitis moždanih krvnih žila, temporalni arteritis itd.

(Da biste se podsjetili na to kako se organizam bori protiv domaćih virusa preporučujem da pročitate nekoliko tekstova iz ove iste serije tekstova).

Proteini šiljka krunastog virusa omikron promijenili su se na tridesetak pozicija u odnosu na proteine šiljka početnog wuhanskog virusa. Dakle, možemo pretpostaviti da tako promijenjeni virus ima kemikalije koje nisu zapisane u imunološkom sustavu primata kao domaće jer su promijenjene. Znači li to da će imunološki sustav lakše prepoznati cijeli omikron-virus kao strani virus zbog tih promijenjenih proteina šiljka i lakše ga se riješiti. Da, to znači upravo to. Pokazuje li to klinička slika zaraze omikronom? Naravno da pokazuje. Zaraženi imaju tri do pet puta lakšu, siromašniju kliničku sliku koja traje tri do pet puta kraće i gotovo nikada ne izazove kritično stanje organizma i gotovo nikada ne zahvaća kritično pluća. To prepoznajemo po tome što je vrlo rijetko kod zaraženih omikronom potrebno bolničko liječenje, a pogotovo ne intenzivno liječenje u bolnicama. Omikron-varijanta je počela nam je biti sve više strana, kao što će to biti i sve druge varijante krunastog virusa tipa 19.

Ali kakve koristi od toga ako delta-virus krunastog virusa COVID-19 i dalje postoji. Što omikron ima veze sa time? Teoretski mogu istodobno postojati obje vrste virusa i obje vrste zaraze. Isto kao virusna zaraza rubeolom i hripavcem ili hepatitisom B.

Hvala bogu da nije tako. Naime, „borbeni alati“ stvoreni prema stranom/polustranom omikron-virusu koji je nastao mutacijom od potpuno domaćeg wuhanskog virusa dohvaćaju dijelom i opasniji mutant, a to je aktualni delta-virus. Zašto?

Pođimo redom.

Zbog mutiranih gena u omikron-virusu neki proteini koje oni proizvode su izmijenjeni. Ta promjena toliko je značajna da sveukupno bar jedan od proteina neće biti isti kao i kod delte. Tako izmijenjeni protein stran je za imunološki sustav, nema ga u arhivi prijateljskih proteina i na njega će se stvoriti protutijela. Stvaranje protutijela imat će za posljedicu sve ono što smo napomenuli. Da je promjena bila mala, protein bi i dalje bio prijateljski i ne bi pobudio stvaranje protutijela. To smo već imali, a to su promjene koje su se stvorile mutacijom wuhanskog u alfa britanski soj virusa i u delta-virus. U biti za imunološki sustav to su bili isti virusi: i wuhanski i alfa britanski i delta, bez obzira na to što je najnezgodniji bio delta-soj virusa. Znači, imunološki sustav prosuđuje je li to drukčiji virus u onom pravom smislu. Za alfu i deltu u odnosu na wuhanski soj rekao je: "Dečki, to je isti virus, niste mi ponudili bitnu razliku." Međutim, za omikron je imunološki sustav rekao da je to različito, nedopušteno i da to više nije prijateljski virus. "Za mene je to strano, ja to ne prepoznajem kao svoje. Stanice su dobile nalog za akciju, protutijela kreću", zaključio je imunološki sustav. Reklo bi se promjena „not so much but so enough“.

Još samo da dodamo i ovo. Promijenjeni protein koji je proizveo mutirani gen ne mora biti u stvarnosti toliko promijenjen da bi bio stvarno stran u prvom koraku, u prvom stupnju postojanja i odmah izazvao stvaranje protutijela. On može biti toliko promijenjen da bude „nestabilan“ i prikladan da u svom postojanju bude „zgodan za markiranje, za promjenu u stranu kemikaliju odnosno strani protein. On postaje strani protein za imunološki sustav u drugom koraku, u drugom stupnju nakon markiranja.

Dalje, u imunologiji je poznato da kada jedna kompleksna višeslojno sastavljena struktura ima u sebi bar nešto što je imunološkom sustavu strano, a nije samostalna nego je uklopljena u složenu kemijsku strukturu, s vremenom izazove imunologiju višeg stupnja. Detektori koji snabdijevaju imunološki sustav informacijama sposobni su uočiti da se u dubini neke složene kemijske strukture nalazi nešto strano, nešto „što njima smrdi“. Ne mora to sijati na površini strukture. Kada imunološki sustav primi tu informaciju, stavlja u pogon više stupnjeve obrane od neprijateljske kemikalije. Koja je to imunologija višeg stupnja? To je stvaranje široke „obrane“ ne samo od te pojedinačne strane kemikalije nego i stvaranje obrane od cijele strukture u kojoj se nalazi uklopljen taj strani spoj. Ovdje, u ovom našem slučaju, to bi značilo stvaranje protumehanizma (nisu to više samo jednostavna, samostalna protutijela) protiv cijelog šiljka koji se nalazi na površini virusa, a koji u sebi ima neku „skrivenu“ uklopljenu stranu molekulu. Koji su to mehanizmi?

Veliki je broj poznatih, a još više nepoznatih mehanizama. Na primjer: lakše destabiliziranje molekula koje su u spoju s promijenjenim, ali nisu strane. Ubija ih to što su u funkcionalnoj ili morfološkoj blizini strane promijenjene molekule na šiljku. Zatim stvaranje kemikalija koje sljepljuju ili obavijaju šiljke, a time su šiljci funkcionalno isključeni. Sagorijevanje oksigenacijom, mijenjanje igrom slobodnih radikala. Da bi se to dogodilo, potrebno je nešto više vremena imunološkom sustavu i relativno zdrav i „iskusan“ imunološki sustav.

E, tu sad dolazimo do delte i koristi obrane od omikrona za obranu od delte.

Oni koji su preboljeli omikron imaju zapisano iskustvo višeg stupnja obrane. Ako pretpostavimo da je ciljna struktura višeg stupnja obrane omikrona njegov šiljak, onda se ta obrana usmjerava protiv cijelog šiljka koji je sastavnica delte i eliminiraju deltu. I kad delta dođe u organizam, neprijateljski je dočekaju. Još jednom ćemo istaknuti: viši stupanj obrane imunološkog sustava nije samo stvaranje antitijela, naprotiv. Tako da ga teško možemo detektirati na toj razini tražeći neka antitijela. Može biti riječ o utjecaju na ekstremno povećanje temperature, povećanje kiselosti zaraženih tkiva, dolazak u ta tkiva nekih minerala – posebno kalcija, nekih radikala itd.

Budući da je omikron zarazniji, pokrit će vrlo brzo cijelu populaciju koja stoji na raspolaganju delti. Jednostavno će iz igre izbaciti deltu i gasiti pomalo delta-virus te zagospodariti populacijom. A zbog lakše obrane tijela protiv samoga sebe s vremenom će iz igre izbaciti i sebe. Zašto izbaciti? Obranom, imunologijom krda, neće više imati na raspolaganju snagu za pandemiju nego samo epidemiju ili još manje – lokalni nebitni pobol određenog stanovništva.

Zato su se neki biolozi omikronu s pravom obradovali?

Da ne duljimo i da se ne ponavljamo. To je vjerojatno isti mehanizam koji je riješio prije stotinu godina španjolsku gripu odnosno „španjolicu“, kako se u Sinju govorilo.

Naišao je promijenjeni mutirani virus od kojeg se lakše obolijevalo, ali lakše se i preživljavalo, a imao je križanu otpornost i na prethodni opasniji virus. Time je potisnut iz igre opasniji virus.

To je općenito život virusa ili, točnije rečeno, život vrste virusa, a to su domaći virusi. To je njihova evolucija. Brutalna sila koja to provodi jest imunološki sustav domaćina.

Razmotrimo sljedeće kombinacije. Ako je osoba najprije zaražena deltom, pomaže li joj to kod omikrona. U biti vrlo malo. Zašto? Zato što obrana od omikrona ide sasvim drugim putem, kako je gore rečeno. Prema svemu sudeći, prirodna obrana od delte bez cijepljenja ide preko mehanizma markiranja molekula. To znači pretvaranja domaćih molekula markiranjem u strane molekule pa onda stvaranje protutijela na te umjetno stvorene strane molekule. Nakon cijepljenja od delte, obrana od delte ide na umjetno izazvanu veliku količinu, a ne kakvoću nečega što delta stvara. Obrana od omikrona ide puno zgodnije – ide na kakvoću nečega, a ne količinu jer je to strana molekula nastala mutacijom. A malim dijelom na nešto što nastaje markiranjem. To su dvije različite stvari. Obrana od delte nema značajnu križanu obranu s omikronom, a omikron ima značajnu križanu obranu s deltom. To je model prema svemu što vidimo u stvarnosti.

Ako je osoba cijepljena od wuhanskog virusa, pomaže li to. Da, ali vrlo malo jer je cjepivo umjetnim putem natjeralo naše tijelo da proizvodi samo malu grupu, ali veliku količinu antitijela na neke bitne proteine šiljka u wuhanskom virusu koji nisu strani nego domaći i velikom mukom poznatim i još više nepoznatim mehanizmom izaziva urušavanje zaraze. Reklo bi se da je imunološki sustav tu reagirao ne na kakvoću proteina nego na nagli nastanak velike količine. Pomogao je organizmu da se riješi količine umjetno stvorenih proteina stvaranjem antitijela protiv njih iako su domaći da se lakše izbace iz organizma i da se ponovno uspostavi biološka ravnoteža.

Bi li bilo dobro zaraziti se namjerno omikronom da bismo se riješili opasnije varijante COVID-19, delte. U biti ne. Ulazimo u rizik. Ne znamo je li cijeli naš organizam ili cijeli imunološki sustav sposoban provesti opisani proces. Ako nije, onda smo u problemu.

Cijepljene protiv omikrona. Može, ali što time dobivamo na epidemijskoj razini. Uništavamo pomoćnika u borbi protiv delte? Možda bi i bilo dobro, ali tek kad se povuče delta. Nije pametno delti ubijati neprijatelja kojeg smo čekali.

Postavlja se još jedno pitanje: možemo li očekivati još mutacija osnovnog wuhanskog virusa odnosno omikrona? Možemo, naravno, to je život virusa u prirodi. Mogu li te nove mutacije biti opasne za nas. Ne, ako je riječ o mutacijama onda u pravilu – ne. Najopasniji je osnovni virus koji je sav domaći bez stranih kemikalija i to onda kad se tek krenuo širiti. Sve kasnije izvedenice zbog mutacija ga udaljuju od osnovnog, a to su njegove domaće kemikalije. Imunološki sustav to prepoznaje kao šalu malu. Teoretski, opasno mutirani osnovni virus nastao od domaćeg virusa može biti opasan u onom kratkom vremenskom prozoru dok nisu detektirane njegove strane kemikalije i dok imunološki sustav nije reagirao. To je obično tijekom nekoliko sati do najviše jednog dana. Poslije više ne. Dulje može biti opasan jedino kod osoba koji imaju bolestan imunološki sustav.

Što je kod promjena virusa opasno? Opasne su promjene koje nastaju rekombinacijom gena ili dijelova gena nekog virusa s dijelovima gena ili cijelog gena domaćina. Ako se tom izmjenom slučajno poboljšaju njegove osobine tako da je poslije te izmjene opasniji, to je problem. Zašto? Zato što je sve ono što je dobio rekombinacijom, izmjenom, za organizam u kojem je to dobio domaće. Ne izaziva imunološki odgovor, a opasno je u smislu uništavanja stanica i zaraznosti.

Još jedno pitanje postavlja se na kraju. Mnogi su nastojali pridonijeti razumijevanju epidemije krunastim virusom tipa COVID-19 u raznim stadijima njegova razvoja i trajanja, kao što to u ovom trenutku pokušava i pisac ovog teksta koji upravo čitate. Jesu li neki tekstovi koji su slijedili neke misli, ideje i modele predvidjeli događaje? Ima li i takvih tekstova?

U tom smislu slobodan sam citirati odlomak jednog teksta objavljenog u petom mjesecu 2020. godine, dok je cijepljenje bilo u povojima, istog autora:

Tekst izgleda kako slijedi:

"O modelima nastajanja, trajanja i učincima virusa

Objavio

Prof. dr. sc. Anđelko Vrca

30. svibnja 2020. u 09:45

narod.hr

..................No na kraju može li se pobijediti u biti, u suštini koronavirus? Može. Kako?

Svijet mikroorganizama, kao i razni drugi živi, neživi ili uvjetno živi svjetovi imaju, prema evolucijskim zakonima, gdje se god pojave, neku ravnotežu. Što to znači? Ako se razvija jedan, i drugi oko njega se razvijaju i miješaju „u njegov životni prostor“. Tako nastaje neka ravnoteža. Niti jedan se ne razmnoži prejako. Ne daju mu drugi. Zašto koronavirus sada? Došao je u situaciju gdje u ljudskom organizmu nema prirodnog neprijatelja. Ne mislimo tu na prirodni ili umjetni imunitet nego druge mikroorganizme iz njegova okruženja koji bi ga trebali pobijediti ili ograničiti. Što to znači? Koronavirus su u ravnoteži držali ili pobijedili drugi virusi ili mikroorganizmi kojih je naprosto nestalo. Kako? Možemo to smatrati trenutkom biološkog razvoja, vremenskom rupom bez kompetitivnog mikroorganizma ili našim djelovanjem. Možda je naš način življenja, naši antibiotici, naša cijepljenja, naš zahvat u imunološki sustav imunosupresorima, imunomodulatorima, monoklonskim antitijelima poremetio ravnotežu među mikroorganizmima, među virusima. Eliminirali smo ono što ne znamo, ali jesmo. Od ostalog bih htio posebno istaknuti: suvremeno življenje zadnjih desetljeća nas je izložilo dvama vrlo važnim kemikalijama, a to su pesticidi i teški metali kojih prije nije bilo toliko, a oni su isto tako poduprli neravnotežu u mikrosvijetu iz kojeg je jedan mikroorganizam iskočio. Postalo mu je zbog toga ugodno „k'o u Banji Koviljači“, kako bi se reklo u bivšoj državi.

Traženje rješenja za koronavirus ide, prema ovoj pretpostavci, teškim, možda i pogrešnim putem. Teško ćemo ga se riješiti cijepljenjem ili lijekovima. Riješit će to drugi virus ili drugi mikroorganizam. Zamislimo neki dobroćudni virus koji zarazi naš organizam. Za nas bezopasan, a koronavirusu oduzme životni prostor.

Moje duboko, osobno i privatno mišljenje: čini mi se da su neki laboratoriji baš krenuli tim putem. Možda u Kini ili Japanu? Proučavaju uz koji virus ili mikroorganizam ne može preživjeti „mrska korona“.

O preboljelima? Ostavlja li imunitet? Ako je koronavirus pobijedio neki drugi mikroorganizam ili neka kemikalija koja se momentalno našla u tijelu nekog pojedinca, onda nema imuniteta jer se imuni sustav nije ni istaknuo u rješavanju koronavirusa. Ako ga je pobijedio imuni sustav, onda je imunitet ostao. Pretpostavka, par postotaka preboljelih i dalje nema imuniteta. A možda su oni za istraživanje najzanimljiviji. Tko je to u njima pobijedio koronavirus, postavlja se pitanje? E, da nam je znati."

Laboratorij, cjepiva protiv COVID-a 19 velika pomoć liječnicima Znanstvenici otkrili gen koji udvostručuje rizik od teškog Covida. Ima ga 8-9 posto ljudi u Europi Koronavirus I dalje traju dvojbe oko omikrona Znanstvenici o tome je li najnoviji soj uistinu manje opasan: 'Omikron bi kod nas mogao izazvati veliku štetu' Brzi covid antigenski test POČINJE OD PONEDJELJKA Ministarstvo zdravstva poslalo detaljne upute liječnicima o testiranju brzim antigenskim testom
prati ga na prvenstvu
Koga ljubi izbornik Horvat? Nedavno je proslavio 12. godišnjicu braka sa samozatajnom odvjetnicom
Televizijsko nasilje
Televizijsko nasilje
Sadržaji za djecu obilni su nasilnim scenama: Evo kako djecu zaštiti od gledanja neprimjernih sadržaja koji na njima mogu ostaviti negativne posljedice
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Waffle:

    Onaj tko preporuča ovo cjepivo javno,bez upozorenja koja je dužan dati(istinito informiranje,informirani pristanak) biti će moralno odgovoran za svaku potencijalnu bolest/smrt koja uslijedi kao posljedica cijepljenja.

  • Samuraj3:

    Žao mi je svake osobe koja je napustila ovaj svijet to neka je jasno, no ljudi, vrlo jednostavno, postoji zlo. Čovječe trebate se odlučiti na koju ćete stranu. Nema srednje odluke, sredina je farizejština i hipokrizija. Tko je bez grijeha ... prikaži još! neka baci kamen prvi. Može se krenuti krivim putem, ali čovječe ne trebaš ostati na tom putu. Dobro znaš kome se uvijek možeš obratiti, tko te uvijek čeka raširenih ruku. Gospodin je kasno rekao - "Ne boj se. " Dakle moje pitanje svima Vama jest, hoćete li se odlučiti na stranu dobra, ljubavi, života, slobode, ili na stranu zla i kupljenih ljudi prodanih duša koje ga propagiraju i zla koje ne poznaje ove tri riječi i koje Vas želi porobiti? Ja sam odabrao. A Vi?

  • iva.begovic:

    Korona je znanost devastirala i prostituirala. Odjednom su svi stručnjaci u području epidemiologije i imunologije. Neukusno je objavljivati kvaziznanstvena mišljenja. Vrca je neurolog po struci pa može nešto pametno reći o neurološkim bolestima ali ne i o koronavirusu. To sam ... prikaži još! shvatila još prije kada je, možda čak za ove iste novine, rekao da je simptom gubitka okusa i mirisa kod covid-19 - respiratorni simptom. Uhvatila sam se za glavu kad sam to pročitala. Da neurolog izjavii da je gubitak osjeta respiratorni sindrom? O tempora, o mores.