Kako je čudan ovaj Matjaž Kek. Veli, mrtav hladan, nakon poraza Slovenije u osmini finala EP-a da se porazi ne slave. Svašta. Ništa se tako ekstatično i grčevito i ne može slaviti nego porazi. Sjećam se divnih dana kada smo diljem Hrvatske kao drogirani proslavljali poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji. Čak štoviše, svaki onaj tko nije želio dati doprinos vlastitog ludila društvenom zastranjenju tada je proglašavan heretikom. Logično, narod kojem nedostaju stvarne životne pobjede nadomjestak traži na periferiji uspjeha, sportu, divnoj grani za zabavu i zaradu stanovitog broja ljudi, industriji koja se odavno otela natjecateljskom smislu postavši oligarhijski novčarski segment kapitalizma što će sve basnoslovnijim transferima etiku igre pretvoriti u alkemiju bogaćenja. Iz ničega ni u što, odnosno sportski uspjesi kao dokaz pojedinačnog talenta i truda malim, nedoraslim i uspjesima gladnim nacijama služit će da si u povijesnom ogledalu izgledaju ljepše. Daj što daš, taman se sve posloži u tom tonalitetu kad se pojavi neki Kek i upozori da nije sportski slaviti poraze. Nije ni dostojanstveno. Štoviše, pomalo je neukusno. Kolektiv neukusa, to vrlo često zna biti nacija, ali isto tako stoji prigovor da živimo u vremenu kada više ništa nije sigurno. Zato se i objektivni porazi mogu obznaniti kao pobjede, nedvosmislena zla proglasiti idealom dobrog, a neskriveni diktatori i nedorasli upravljači vizionarima i spasiteljima. U eri lažnih vijesti, famoznog fake newsa, što bismo rekli na našem, ozakonjenom materinjem jeziku, sve je istovremeno i točno i laž. Premda će netko primijetiti da to jednostavno ne može biti, jer istina je jedna i nedjeljiva, stvari nisu tako jednostavne. Naša civilizacija ukorijenjena je na lažnoj vijesti, na lažnim objavama, lažnim dojavama, lažnim viđenjima.
Hrvatima paradoksi odavno nisu čudni. Nije im čudno, recimo, što je Domovinski pokret, ušavši u vlast, inaugurirao do sada neviđenu formu u politološkoj teoriji i praksi, a to je opozicija u sjeni
Otvori KEKS Pay
