Mržnja nije nešto zbog čega bismo se trebali brinuti. Ona je toliko očaravajuće logična da je postala našom stvarnošću i legitimnim pogledom na svijet. Mrziti nekoga prvi je korak pojedinca u realizaciji vlastitog kolektivnog duha, preduvjet vjerskoj, nacionalnoj, klupskoj, partijskoj pripadnosti. Stoga je danas nemoguće ne mrziti s obzirom na to da to znači samog sebe osuditi na osamljenost. To se posebno odnosi na tek naoko dramatične podatke o tome kako neugodno veliki postoci hrvatskih maturanata žele svoje sredine očistiti od Roma, Sirijaca i Srba.
Osim što sam siguran da su djeca ovaj popis formirala po abecedi, pa su stigla samo do slova R i S, tako da se nisu dohvatila, recimo, uvijek suspektnih Židova, uvjeren sam da u navedeno čišćenje ona ne bi krenula zato što okorjele manjinske masne naslage i mrlje mrze, nego bi tu žrtvu poduzela iz ljubavi prema svom narodu.
Da biste postali destilirani Hrvat, već više od četvrt stoljeća referentan je odnos prema Srbima čime smo sami sebe doveli u paradoksalnu situaciju, najlakše opisivu duhovitom diverzijom mog kolege koji je parafrazirajući Matoša zaključio; dok je Srba bit će i Kroacije! No shizofrena ludost tu ne staje. Kolektivna paranoja moguća je isključivo u okvirima nacionalne pastorale pri čemu pojedinačnost mojeg hrvatskog JA nije uopće važna, bez obzira na iskrenost, ako nema licemjernu podršku totalitarnog SVI. Gađenje koje osjećam prema hrvatstvu kao totalitetu, kao mjerilu stvari u nemogućem pokušaju njegova definiranja kao krajnje univerzalnosti, nemjerljivo je.
Zbog toga što nacionalna etika ne postoji nemoguće je i ne očekivati mržnju kao sastavni dio u stvaranju trajne atmosfere kolektivnog duha u ime kojeg se najvećom žrtvom promovira odustajanje od bilo kakve samokritičnosti. Kad stignemo do te točke, u njoj počne inverzija pa kriminalci i zlotvori najvećeg kalibra postaju najveći domoljubi, a oni kojima je doista stalo, ne do nacije, nego do društva u cjelini, postaju nacionalni izdajice. Izdati naciju u ime društva, pa ima li većeg i pametnijeg djela, ima li jačeg poteza za budućnost?! Jasno da samoproglašeni standardi fatamorganske nacionalne etike to ne mogu podnijeti, ali nijedna etika kao privid nije mogla postojati ako joj ne prethodi stvarno zlo. Legitimno je pitanje bi li vrag postojao bez boga, kapitalizam bez protestantizma, uostalom, bi li fašizam pa i svaki totalitarizam postojao bez kršćanstva.
Oblikovati duh spavača koji se iz inducirane kome budi na izgovorene pojmove – šifre koje mu usađuju godinama da bi se tako aktiviran dobrovoljno ubacio u mašinu za mljevenje mesa najbliže je što se u definiranju može doći stanju svijesti ateista-katolika. Ponekad se ljudska ispraznost može sagledati u množini derivata, ali se jedino i isključivo može realizirati u čovjeku i kroz njega. Opravdanje “bila su takva vremena” nevjerojatno je glup alibi pristojnom građaninu koji odbija sagledati svoju zločinačku stranu. Oblikovati vrijeme nije čovjekova prilika, nego obveza koje se dobrovoljno odrekne pri prvom učlanjenju u partiju, ulaska u crkvu, izlaska na birališta. Iluzija i fobija svijet su koji poznajemo i koji su oblikovali u naše ime i u ime naše slobode, pri čemu prijetnja silom služi kao doista krajnja manifestacija snage sustava.
Mi smo zatupljeni šetači po šoping-centrima, mi smo presretni korisnici bankovnih kreditnih linija, mi smo gladni gledatelji bezbrojnih dnevnika i talk-showova, mi smo dobronamjerni ovisnici farmaceutskih industrija, mi smo pokornici koji čekaju na listama za specijalističke liječnike preglede, mi smo tihi redovi smrti. Mi smo ljudi koje su uvjerili da se treba bojati klauna. Idite svijetom, tražite „jezive klaune“ i ispunite svoju građansku dužnost – prijavite ih policiji. Evo, prijavljujem ih. Prijavljujem da sam vidio strašne klaunove i da ih viđam posvuda. Lokacije?! Bruxelles, Ilica, Savska, Markov trg, Trg žrtava fašizma, Iblerov trg, riva, Kaptol, Metković...
Sada kad policija ne može reći da nema precizne podatke o opskurnim mjestima na kojima se pojavljuju i izazivaju jezu, zanima me kakve će poteze povući da ih spriječi u njihovim nakaznim nakanama, da svako malo iskaču iza ugla ili iz nekih ulaza, crvenih nosova, ledeno bijelih lica i usta razvučenih u strahotno umjetne osmijehe, da izvikuju neartikulirane fraze, da nevještim gegovima glume posao, da artizam uveseljavanja pretvaraju u sreću mržnje.
Klaunovi kao finalna preokupacija straha i konačno utjelovljenje mržnje znak su da je rasplet počeo, da obračun sa zdravim razumom poprima formu opće pucačine u kojoj i zadnji simbol nevinosti i razdraganosti mora postati prijetnjom. Nakon javnih i masovnih likvidacija peradi i svinja, prizora u kojima su nesretne životinje masakrirane zbog laboratorijskih bolesti kojima su nadjenuli njihova imena, nakon što su pokrenuti civilizacijski ratovi protiv ljudi koje dočekujemo žicama i ogradama, a koje mladi ne žele u svojim redovima, nakon što smo bijes prema susjedima i drukčijima pretvorili u brigu za svoje, dati se u jurnjavu za klaunovima nije najopasnije što nam se može podvaliti. Jer to je samo put na precizno osmišljenom planu pretvaranja ljudi u opasne, jezive i glupe klaune.
>> Uhvaćena 4 klauna kod Donjeg Miholjca: 'Ispuštali su neartikulirane zvukove i uznemiravali mještane'
