Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata izvijestila je kako je preminuo Tomislav Merčep.
– Svim članovima i prijateljima javljamo tužnu vijest da je naš dugogodišnji predsjednik udruge, prijatelj i zapovjednik nakon teške i dugotrajne bolesti preminuo u 69. godini života – objavili su na svojim stranicama.
Tomislav Merčep bio je hrvatski političar i ratni zapovjednik. Bio je zapovjednik postrojbe pričuvne policije u Pakračkoj Poljani. Obnašao je i dužnost ratnog pomoćnika ministra obrane.
Merčep je bio pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao ''merčepovci'' nije spriječio ratne zločine nad srpskim civilima. ''Merčepovci'' su, prema presudi, na kutinskom, pakračkom i zagrebačkom području nezakonito uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, tri se vode kao nestale, a šest ih je preživjelo mučenja i zlostavljanja.
Osam hitaca u djevojčicu
Jedno od zvijerskih zločina koje su počinili "merčepovci" je i ubojstvo Mihajla Zeca, njegove supruge Marije i njihove 12-godišnje kćeri Aleksandre. Do zuba naoružani muškarci upali su im u kuću 7. prosinca 1991., sat prije ponoći. Mihajla su izbacili ispred kuće te samo koju minutu kasnije jedan od njih pokosio ga je hicima iz automata Heckler & Koch, kalibra 9 milimetra. Oružje je imalo prigušivač, što upućuje na to da je zločin bio pomno planiran, a u Zeca su ispaljena tri hica koja su ga na mjestu usmrtila.
Muškarci koji su upali u kuću zagrebačkog mesara poveli su uplakanu suprugu Mihajla Zeca Mariju te njihovu preplašenu 12-godišnju kćer Aleksandru. Kako su skončale, zna se već godinama – u kombi vozilu marke Citroën odvezene su do planinarskog doma Adolfovec na Sljemenu, mjesta koje je u to vrijeme služilo za smještaj pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH.
Dok su u pidžamama drhturile na zimi, preplašena majka i kći gledale su skupinu muškaraca koja je kopala jamu. Jamu koja će im postati grob. Jer malo nakon toga njihovi egzekutori vezali su im ruke i stavili im poveze od tkanine na usta i oči. Hladnokrvno su likvidirane nad jamom čije su kopanje gledale. I one su ubijene iz Heckler & Kocha, s više hitaca. Obdukcija je pokazala da je Marija Zec imala tri strijelne rane glave i pet strijelnih rana prsnog koša i leđa, dok je njezina 12-godišnja kći imala šest prostrijelnih rana glave, prostrijel desne podlaktice i jednu tangencijalnu strijelnu ozljedu glave. Sve ozljede majke i kćeri bile su smrtonosne, na mjestu su preminule, a njihovi ubojice nakon počinjenog zločina beživotna tijela u jami prekrili su smećem.
Iako su počinitelji ubrzo i uhićeni te iako su neki od njih priznali zločin koji su počinili, nisu osuđeni. Naime, "dogodila" se proceduralna pogreška – priznanja su dali bez nazočnosti odvjetnika te su postala bezvrijedna. Pravomoćno su oslobođeni i pušteni iz pritvora.
Merčep u Vukovaru
Do 1990. Merčep je radio kao građevinski inženjer, vozio je stari renault 4 te je imao obiteljsku kuću u Bogoslavcima kraj Vukovara. No od 1990. sve se mijenja – Jugoslavija se raspada, nagovještaj rata sve je bliži, a Merčep te godine pristupa HDZ-u te 1991. biva imenovan sekretarom narodne obrane grada Vukovara. S te pozicije postat će blizak slavonskom krilu HDZ-a, čiji su najistaknutiji pripadnici bili Branimir Glavaš, Ivan Vekić i Vladimir Šeks, ali i s radikalnim krilom HDZ-a koji je bio pod patronatom ministra obrane Gojka Šuška. U godinama koje su uslijedile, u nekima od njih (Šušak, Šeks, Vekić) Merčep će imati izuzetno moćne političke zaštitnike dok će s drugima (Glavaš) podijeliti istu sudbinu – od svojevrsnog ratnog gospodara života i smrti preko saborskih klupa do optužbi za ratne zločine. A repovi tih optužbi vuku se upravo iz tih vukovarskih dana, kada je Merčep ili Vukovarski Napoleon, kako su ga vrlo brzo titulirali mediji, bio zaslužan za nabavljanje oružja i postavljanje seoskih straža.
No organizacija obrane Vukovara imala je i svoju tamniju stranu jer se upravo Merčepu pripisuju "zasluge" za smjene direktora gradskih poduzeća u okupiranom gradu te tajanstvene nestanke civila srpske nacionalnosti, čija su tijela počela izranjati iz Dunava. Sve to bilo je garnirano i brojnim miniranjima kuća vukovarskih Srba tijekom ljeta 1991., a prvi koji je na to reagirao bio je Marin Vidić Bili, tadašnji povjerenik Vlade za Vukovar. Bilić je pisao dr. Franji Tuđmanu, upozorio ga da se Merčep okružio osobama sumnjiva morala i bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru. Je li to pismo ili mrtva tijela koja su sve češće izranjala iz Dunava bio razlog koji je Tuđmana natjerao na akciju, nepoznanica je. No činjenica je da je nalog za Merčepovu smjenu došao s najvišeg političkog vrha pa se Merčep uskoro seli s obitelji u Zagreb gdje je ubrzo nakon dolaska imenovan savjetnikom ministra policije Ivana Vekića. Kao ministrov savjetnik te zapovjednik pričuvnog sastava MUP-a, Merčep će zapovijedati postrojbama koje će se kasnije povezivati s brojnim mučenjima, silovanjima, ubijanjima i pljačkama na području Pakraca, Kutine, Zagreba te Gospića.
Napadi medija nisu mu smetali
Zbog tih zločina, neki od pripadnika njegovih postrojbi završit će na dugogodišnjima robijama, a drugi će u medijima javno istupati opisujući potanko sve strahote koje su pojedinci iz postrojbe pod Merčepovim zapovjedništvom počinili tih ratnih godina. Ti zločini, kao i oni u Vukovaru, postat će i predmet interesa suda u Haagu, koji je sve do 2006. marljivo prikupljao dokaze o Merčepovoj ulozi u njima. Prikupljena dokumentacija 2006. ustupljena je hrvatskom pravosuđu, koje je valjda oportuno čekalo povoljan trenutak – slabljenje Merčepovih političkih zaštitnika – da pokrene istragu protiv Merčepa, posljednjeg u nizu hrvatskih "kapitalaca", ratnih lordova, čije su uhićenje i procesuiranje godinama glasno zazivale i razne domaće i strane udruge za ljudska prava. Halabuka koja se oko njega dizala svih tih godina Merčepu nije previše smetala. Informacije da ga Haag istražuje zbog ratnih zločina, u medijskim istupima nazivao je glupostima, a sve one koji su ga povezivali sa zločinima brzopotezno bi tužio zbog uvrede časti te klevete. I dok je dio javnosti zazivao istraživanje njegove uloge u tamnoj strani Domovinskog rata, on se već viđenim razvojnim putem ljudi sebi sličnima okušao u politici. Bio je tako saborski zastupnik, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, ali i kandidat na izborima za predsjednika države 2000. Sve to na koncu mu nije pomoglo da izbjegne prošlost
Hoćemo li ikada dočekati da DORH podigne optužnicu, po zapovjednoj odgovornosti, protiv bilo kojeg srpskog zapovjednika?